19.02.2025.

Vedrana Rudan: Zašto nam je do bivšeg supruga nekad više stalo nego do mladog i napaljenog ljubavnika koji leži gol pored nas?

Ako ste se barem jednom u životu susreli s nekom od 15 knjiga Vedrane Rudan ili pak nekom njezinom kolumnom, postom na blogu ili ste pogledali/pročitali o nekom njezinom javnom istupu, otprilike znate što možete očekivati od nje. Vedrana je kroz godine izgradila svoj dobro prepoznatljiv stil, koji neki vole, a drugi mrze, a on je zapažen i u njezinu romanu ‘Muškarac u grlu‘. 

Riječ je o djelu koje je izašlo 2016. godine, a sada je dobilo svoje reizdanje (izdavač je V.B.Z.) i ponovno je jednako aktualno, ako ne i primjerenije svijetu u kojem živimo danas u odnosu na onaj iz 2016. Najveći broj brakova u posljednjem desetljeću zabilježen je upravo te 2016. u Hrvatskoj, kada ih je bilo 20.467, prema podacima Državnog zavoda za statistiku. Za usporedbu, prošle ih je godine sklopljeno 17.306, što predstavlja pad od 4,2 posto u odnosu na 2022. godinu.

Vedrana Rudan

VBZ

Tradicionalni brakovi, čini se, više nam nisu toliko zanimljivi, razvod više nije toliki tabu kao nekada davno, a svako malo čitamo ili svjedočimo nekim ljubavnim aferama. I Vedrani Rudan u ovom je romanu ‘u grlu zapeo muškarac‘. Radnja romana događa se tijekom novogodišnje noći u kojoj pripovjedačica, 46-godišnja Ksenija, pokušava biti intimna sa svojim mladim ljubavnikom. On bi vodio ljubav, ali njoj se zapravo to i ne radi pa na sve moguće načine sabotira njegove pokušaje te pokušava prolongirati ili u potpunosti izbjeći konkretni čin seksa. 

“Sa svim svojim partnerima povremeno bih imala isti problem”, priča Ksenija u knjizi. “Oni bi meni ponosno nudili svoj ku*ac i tražili od mene da budem počašćena što se njihov puž pretvorio u opakog udava, a ja bih osjećala sram i nelagodu što se osjećam ucijenjenom. Zašto moje ‘ne je*e mi se sada i ovdje‘ uvijek zvuči kao uvreda, a njegovo ‘digao mi se‘ kao vješanje zlatne olimpijske medalje oko moga vrata?”, pita se među ostalim.

Njezin mladi pastuh neumorno pokušava dobiti to što želi, strpljiv je i voli je, a ona za to vrijeme misli na svoga bivšeg muža, faze njihove veze i s njim ‘razgovara‘ u mislima. Dok razgovara s ljubavnikom riječ je o kratkim dijalozima, a onaj pravi Vedranin stil ističe se u dugim i opsežnim monolozima koje vodi sa svojim bivšim ‘dragim‘. Zanimljivo, ovog se puta u njezinu romanu ravnopravno čuje i ‘njegov glas‘ pa čitatelji mogu vidjeti kako su neke iste bračne situacije doživljene na dva različita načina.

Njezini monolozi na zanimljiv nam način također pokazuju o čemu sve žene mogu razmišljati za vrijeme seksa, ali i otkrivaju njezin pogled na njihov ljubavni odnos, njegovu majku, prijatelje, djecu iz prethodnih veza, odvjetnički svijet u kojemu bivši suprug radi i u kojemu je i upoznao svoju novu, mlađu partnericu s kojom je dobio blizance, na politiku i druge teme koje su se provlačile kroz njihov život nekad i sad. Jasno je da joj je do bivšeg supruga i dalje na neki način stalo, čak i više nego do mladića koji leži pokraj nje – iako je ovaj mlađi, napaljeniji, zaljubljeniji, zainteresiraniji za dvosmjernu komunikaciju i darežljiviji kad su u pitanju komplimenti i divljenje na njezin račun. Sve ono čemu navodno ženske teže, čemu se nadaju i zbog čega prekidaju. A opet, izgleda da u ovom slučaju, kao vjerojatno i u brojnim drugim slučajevima, ni to nije dovoljno. U obje priče (bolno) jasno možemo vidjeti koliko su odnosi žena i muškaraca premreženi nerazumijevanjem, pogrešnim pretpostavkama, koliko su opterećeni različitim naslijeđenim vrijednostima, životnim situacijama u kojima se svatko od njih nalazi, ali i koliko je teško održati jedan odnos čak i kad se dvoje ljudi vole. 

Žene u ovoj Rudaničinoj knjizi nisu žrtve, one su zapravo svojevrsne manipulatorice – od bivše svekrve, preko Ksenije, pa sve do njezinih poznanica koje spominje. U ovoj knjizi nema one klasične ljubavne boli na koju smo navikli u takvim romanima, fokus je više na fizičkim užicima koji su česta Rudaničina tema. Iako bivši supružnici razmjenjuju svoja sjećanja na nekadašnji zajednički život, ta sjećanja nisu im bolna – kao da su se pomirili s njima. Pate, ali pokušavaju na zreo način razlučiti što ih to čini nesretnima i što je dovelo do te patnje, a na kraju i njihova razlaza. Može se steći dojam kao da se kroz razgovore u mislima na neki način zapravo upoznaju. Nema tu više zasljepljujuće strasti, nema ljubavi, iščitava se samo potreba da dvoje starih prijatelja iskreno popričaju o svemu – o svojim greškama, nekim propuštenim šansama i svemu što se možda moglo napraviti drugačije…

Njezini bivši supružnici u ovome su romanu dobili priliku za kojom brojni bivši partneri čeznu – da, kad sve već prođe, mirno sjednu za stol kao stranci i porazgovaraju o tome kakvi su nekad bili i gdje su pogriješili, bez emocija. Da si sve kažu u miru i bez predbacivanja, možda nešto i nauče za budućnost. No, ono što je još bitnije od toga – ovaj roman nastoji potaknuti one koji se još uvijek vole da to moraju jedno drugome reći i pokazati. Dok ne bude (pre)kasno.

https://www.jutarnji.hr/feed/

February 13, 2025

Prvi dugometražni film Nebojše Slijepčevića vjerojatno će biti filmska adaptacija romana Kristiana Novaka “Črna mati zemla”.

Slijepčević ovih dana u Los Angelesu ulaže velike napore s ekipom svojeg “Čovjeka koji nije mogao šutjeti” da promoviraju film nominiran za Oscara koji je već dobio Zlatnu palmu, Europsku filmsku nagradu te niz drugih nagrada.

Kristian Novak kaže da godinu dana rade na “Črnoj mati zemli”.

“Jako sam uzbuđen zbog toga, makar nisam uključen u cijeli proces. Nebojša je sad u fazi treatmenta, prije pisanja scenarija, osmišljava kako pristupiti priči. Pročitao sam što je napravio i svidjelo mi se.

To je grubi nacrt o tome što će biti u kojem dijelu filma, čak ne iz scene u scene, već više kao predstavljanje pripovjednog toka.”

Novak je sretan, ali ponešto ipak i oprezan, jer iz dosadašnjih je iskustava filmskih adaptacija naučio da ništa ne treba prejudicirati.

“Billi smo s drugim timom vrlo blizu filmske realizacije ‘Črne mati zemle‘ pa je to na kraju propalo. Zato, ne bih ništa prognozirao. Znam da se intenzivno radi, ali kad se dogodi – dogodi.”

Nebojša Slijepcević
Foto: Ivana Grgic/CROPIX

Ivana Grgic/Cropix

Črna mati zemla

Oceanmore/

Novak je svojevremeno proveo puno vremena radeći na scenariju za “Črnu mati zemlu” po kojoj je dugometražni igrani film trebao snimiti slovenski redatelj Rok Biček. Na kraju je snimljen kratkometražni film od 15 minuta, od šire verzije su naposljetku odustali, a novac vratili HAVC-u.

“Dvije godine smo Rok i ja zajedno radili na scenariju, čini mi se da je bio jako dobar”, kratko komentira.

Nebojša nije htio čitati scenarij koji smo napravili Rok i ja, mislim da čak nije pogledao ni kazališnu predstavu, sve da ga to ne bi povuklo u nekom smjeru.

Uzeo je roman i prvo je krenuo s pitanjem treba li to uopće adaptirati filmski, pruža li tom romanu filmski medij priliku da se kaže nešto novo. Jer, ako ne pruža, onda je to samo filmsko prepričavanje knjige, a to nitko ne želi gledati. To je, među ostalim, i razlog zašto toliko puta kažemo: ali, knjiga je bila bolja nego što je film.

Nebojša je napravio koncepciju koja je jako zanimljiva, zapravo, kad kažem ‘zanimljiva‘, to je eufemizam, jer – naježio sam se kad sam to čitao, stvarno je otišao u toj priči dublje no što sam ja očekivao. A, to što sam čitao i nije krajnji treatement, on će na tome još puno raditi, sad se poigrava različitim pristupima.”

Iako je imao niz ponuda, Novak je prava za svoja tri velika, u hrvatskoj suverenoj književnosti jako vidljiva romana “Črna mati zemla”, “Ciganin, ali najljepši” te “Slučaj vlastite pogibelji” prodao produkcijskoj kući Antitalent.

“S Danielom Pekom i Katarinom Prpić imam takav odnos da puno pričamo o knjigama, filmovima, kod tih ljudi vidim genuinu predanost da se napravi dobar film. Prava za ‘Črnu mati zemlu‘ prodao sam 2015. i moguće da bi netko drugi na mome mjestu bio prilično nervozan zašto se ništa do sada nije realiziralo. Ali, mi smo to vrlo rano dogovorili: ne zanimaju nas nikakva brzopotezna rješenja, čekat ćemo koliko god treba da napravimo dobar film. Jer, kad radiš film, imaš jednu šansu, neće se za dvije godine raditi druga varijanta. I ako tu šansu ne iskoristiš, ako ne napraviš dobro, to si zauvijek propustio i pokopao.”

Pišu se scenariji i za “Ciganin, ali najljepši” te za “Slučaj vlastite pogibelji”.

Na scenariju za film po “Ciganin, ali najljepši” trenutačno radi slovački redatelj Marko Škop koji već dulje živi u Hrvatskoj.

Marijan Alčevski piše scenarij za “Slučaj vlastite pogibelji”, za koji još nemaju redatelja.

https://www.jutarnji.hr/feed/