16.02.2025.

Ova dva programa su ključ ruske nuklearne trijade i Zapad ih se boji više no ikad: ‘Danas imaju najveću šansu probiti obranu‘

Najskuplji vojni program u povijesti – razvoj, proizvodnja i operativni život borbenog aviona F-35 – koštat će SAD i njihove saveznike više od dva bilijuna (2000 milijardi) dolara. Najskuplji vojni program tijekom Drugog svjetskog rata stajao je tadašnjih tri milijarde dolara, što bi prilagođeno na inflaciju danas iznosilo gotovo 54 milijarde dolara. No, Amerikanci su barem znali/znaju koliko su točno potrošili, na što i zašto (iako je ovo zadnje vrlo diksutabilno pitanje za F-35). 

Kod nekih drugih sila to nije slučaj. U tu kategoriju spadaju i državljani Ruske Federacije, koji cijenu svoja dva najskuplja vojna programa – razvoja i proizvodnje balističkih projektila R-30 (ili RSM-56) Bulava i nuklearnih balističkih podmornica klase Borei i Borei-A – ne znaju. Riječ je o dva programa koji čine ključni treći stup ruske nuklearne trijade i na kojima štednje nije moglo biti. A kad je i bilo, to je na kraju samo rezultiralo većim troškovima.

Kada i kako Rusija kreće u razvoj klase Borei i projektila Bulava, zašto su u ozbiljne probleme zapali već na samom startu, kako su se iz njih izvukli i koje je sposobnosti u konačnici s ta dva sustava dobila ruska mornarica, u novoj epizodi podcasta Prva linija objašnjava stručni komentator Matija Blaće s YouTube kanala Codex Militaria.

Video možete pogledati ispod ili na YouTube kanalu Jutarnjeg lista, playlista Prva linija.

Videosnimku podcasta pogledajte ispod

 – Podmornice klase Borei su trenutačno najbrojnije u ruskoj floti što se tiče nuklearnog naoružanja, a u narednih 10 ili 15 godina zasigurno će i dalje biti njen najvažniji dio. Rusija je nuklearna sila prije svega zahvaljujući ovim podmornicama, to je ono najbolje što imaju. Što se imena tiče, inspiraciju su uzeli iz grčke mitologije jer je Boreas bog hladnog sjevernog vjetra, što ilustrira njihovu ulogu da djeluju s hladnog sjevera – kaže Blaće na početku. 

Valja razjasniti da se klasa Borei zapravo dijeli na tri podmornice klase Borei (Projekt 955) i pet podmornica klase Borei-A (Projekt 955-A), a Rusi ih zapravo smatraju istom klasom. 

 – Osnovna razlika je u tome da su prve tri konstruirane iz dijelova podmornica koje nikad nisu dovršene, dok je Borei-A građena potpuno od početka. Fizički izgledaju slično, a važno je da su iste u borbenim sposobnostima, jer nose isti broj raketa – govori naš sugovornik. 

Razvoj ovih podmornica počeo je još krajem 1980-ih godina, a ideja je bila da naslijede podmornice klase Delta (naročito Delta IV) i gigantske podmornice klase Typhoon. 

 – Osamdesetih smo imali malu revoluciju u proizvodnji sovjetskih podmornica, naročito kroz klasu Ščuka-B, ili kako je NATO zove – Akula (a tako Rusi zovu klasu Typhoon, o kojoj više možete pročitati ovdje). To su podmornice četvrte generacije, tiše od svojih prethodnika i u neku ruku su bile korak prema razvoju nove podmornice i novog projektila, R-39M “Bark”. Dakle, kad se počelo projektirati nove podmornice i njihove projektile, cilj je bio dobiti iste sposobnosti koje ima klasa Typhoon, ali u “manjem paketu” od ovih divova. 

PROČITAJTE VIŠE Sovjetsko oružje sudnjeg dana: ‘Ovo je najveća nuklearna podmornica ikad, mogla je uništiti cijele države‘

Gradnja prve podmornice u klasi Borei, Jurij Dolgoruki, počela je još 1996., ali je u more spuštena tek 12 godina kasnije. Naime, projektil R-39 Bark pokazao se kao neperspektivan nakon nekoliko neuspješnih testova te se krenulo u projektiranje novih raketa, a samim tim i drugačijeg tipa podmornice koja će ga nositi. 

 – Ona je na neki način kompromis jer je koristila dijelove nedovršenih podmornica klase Ščuka-B i klase Oskar II. Dijelovi trupa, naročito prednjeg dijela, preneseni su iz starih podmornica da proizvodnja bude jeftinija jer je u tom vremenu budžet bio velik problem. U službu je Jurij Dolgoruki, nakon testiranja na moru, konačno stupio 2013. godine. 

Općenito, proizvodnja nuklearnih podmornica u to je vrijeme za Ruse bila dosta teža jer su u odnosu na razdoblje SSSR-a izgubili “puno detalja” vezanih uz taj proces. 

 – To su uglavnom bili neki kooperanti koji su ili ostali izvan Rusije, ili su se tijekom godina prenamijenili za druge poslove. Da, know how je i dalje postojao, ali neke stvari trebalo je pokrenuti ispočetka. 

Do danas je ukupno proizvedeno osam podmornica klase Borei (od čega 5 Borei-A), a ukupno bih moglo biti 12, ili prema nekim izvorima – 14. No, rat u Ukrajini usporio je njihovu proizvodnju, mornarica trenutačni naprosto nije prioritet – kaže Blaće.

Infografika, opće karakteristike klase Borei

Slaven Turk/Profimeda/

Kad su u pitanju dimenzije, to su “veliki dečki”, dodaje naš sugovornik. 

 – Duge su 170 metara, široke 13,5 metara, na površini teške 14.720 tona, a maksimalna težina pod morem im je 24.000 tona – teže od američke klase Ohio, ali upola lakše od sovjetskih Typhoona. Imaju 107 članova posade, a tu je i luksuzni detalj – sauna. Kad je u pitanju pogon, imaju jedan reaktor OK-650 koji daje između 45 i 50 tisuća konjskih snaga, ovisno o izvoru. Na površini im je brzina do 15 čvorova, a zaronjena može navodno ići i do 29, što je za ovaj tip podmornice (balistička nuklearna) vrlo brzo. 

Interesantna stvar u vezi ove klase je i da su Borei-A navodno građene od kompozita različitih materijala, a koji smanjuju težinu i imaju bolju apsorpciju zvuka zbog čega su podmornice teže za detekciju. Kakav je sastav tog kompozita je tajna, kaže Blaće i dodaje da zapravo ne znamo koliko su Borei tiši od njenih drugih podmornica. 

 – To je apsolutna vojna tajna, a sami Rusi tvrde da je pet puta tiša od Typhoona i dva puta tiša od američke napadačke nuklearne podmornice klase Virgina. Meni to zvuči malo previše, iako me ne bi čudilo da su jednako tihe ili nešto tiše od američkih podmornica dizajniranih u 1990-ima. Da su dvostruko tiše – ne vjerujem. 

Važan faktor u smanjivanju buke je i pogon, a tu valja istaknuti i “pump-jet” pogon koji smo vidjeli i kod američke klase Seawolf, materijalima općenito i kvaliteti završne obrade. 

 – S obzirom na to da su Rusiji danas dostupni strojevi za proizvodnju komponenti, danas SAD i druge zapadne mornarice ne bi trebale imati prednost kao što je to bio slučaj tijekom Hladnog rata – smatra Blaće. 

Infografika, pogon i performanse klase Borei

Slaven Turk/Profimeda/

Kad su u pitanju sonari i senzori, naš sugovornik ističe da su danas tu računala izrazito važna. Dakle, naglasak je više na softveru, a manje na hardveru.

 – A i tu su Rusi smanjili razliku u odnosu na druge, iako i dalje Amerikanci imaju prednost – kaže naš sugovornik. 

Blaće smatra da ruske podmornice nikada nisu imale ovako veliku šansu nezamijećeno ući u Atlantik i prišuljati se drugim globalnim akterima sa svojim balističkim podmornicama. 

 – NATO će reći da ne bi smjele moći, ali tu je i ljudski element. Tijekom Hladnog rata bilo je relativno lakše pratiti podmornice, a danas je šansa da se ruska podmornica prišulja kroz GIUK prolaz (između Grenlanda, Islanda i Velike Britanije) veća nego bilo kada dosad. Prvo, NATO je tu na neko vrijeme zapostavio sigurnost, a drugo – ruske su podmornice bolje nego ikad.

Koliko god bile tihe, brze i napredne, ključni dio ovih podmornica su njihovi balistički projektili. A za klasu Borei to su posebno razvijane rakete R-30 Bulava (buzdovan).

 – One su projektili nove generacije, manji od Tridenta II, ali zato imaju najmodernije mogućnosti izmicanja protuzračnoj obrani, a odlikuje ih i mnoštvo mamaca. Čini mi se da je to ruski projektil s najvećom šansom da izbjegne protivnički PZO. 

Infografika, naoružanje klase Borei

Slaven Turk/Profimeda/

Razvoj Bulave bio je problematičan, dug i skup. Kad je otvoren natječaj, na njemu je pobijedio Moskovski termalni institut. 

 – Oni su do tada razvijali kopnene projektile pa su tako mislili da svoj Topol-M projektil mogu samo prilagoditi za podmornice. No, umjesto toga dobili smo Bulava dramu. Brzo je postalo jasno da se Topol-M ne može prilagoditi i Bulava je zapravo potpuno novi dizajn. U brojkama to je 12 metara visine, 2,1 m širine, težina od 36 tona, korisnog tereta 1150 kg, dometa 9500 km i ima tri stupnja – prvi i drugi su na kruto gorivo, a treći na tekuće. Problem je bio u tome da je od prvih 13 testiranja čak njih šest bilo neuspješno, a do toga je došlo zbog niza problema u doslovno svim stadijima. Došlo je do toga da je 2008. naređena velika istraga u samom projektu kako bi se vidjelo što je sve pošlo po zlu. Ukratko, testovi su pauzirani (provođeni su inače na preuređenoj podmornici Dmitrij Donski, klase Typhoon) pa su opet počeli, ovaj put ipak uspješnije. Konačno, projektil je u službu primljen 2013., kada i prva podmornica klase Borei. 

PROČITAJTE VIŠE ‘Ultimativni predator‘: Postoje samo tri ovakve nuklearne podmornice – nečujne, do zuba naoružane, a misije su im tajne

A od tih neuspješnih testiranja, nekoliko ih je doista bilo spektakularnih. Od izgubljenog projektila do već čuvene “norveške spiralne anomalije” iz 2009. godine. 

 – Tu je došlo do greške pri lansiranju gdje je zbog kvara u drugom stupnju došlo do nekontrolirane rotacije rakete koja je letjela u sve većim i većim krugovima koji su bili jako vidljivi s tla, odakle su se činili kao neobična svjetlost. 

Danas se Bulava čini relativno pouzdanom, testovi su uspješni, a 2018. Jurij Dolgoruki čak je uspio ispaliti salvo od četiri rakete. 

 – Pazite, jedna nosi od 6 do 10 bombi snage 100 do 150 kt. Njena posebnost je glava otporna na elektromagnetsko zračenje (znači da prva bomba detonacijom neće onesposobiti elektroniku na projektilu), ima upravljive mlaznice u drugom i trećem stupnju što joj omogućuje izmicanje protuzračnoj obrani, a tu je i 20 do 30 mamaca. Pazite, ako imate 30 mamaca i 10 bojnih glava, to je potencijalno 40 objekata na radaru koji lete prema cilju, a samo jedna baterija sustava THAAD, na primjer, ima tek 16 projektila – objašnjava Blaće.

Što se tiče same odluke o lansiranju nuklearnog projektila, ona kreće od ruskog predsjednika koji ima famozni čeget: nuklearnu aktovku, to jest laptop sa satelitskom komunikacijom kojom zapovjedništvo obavještava predsjednika da je na Rusiju lansiran projektil. Postoje tri čegeta, imaju ih još ministar obrane i načelnik glavnog stožera – te tri osobe održavaju konferenciju i ako se tako zaključi, predsjednik može izdati naredbu za lansiranje u odmazdi za nadolazeći napad. Nije sasvim jasno treba li pristanak dvoje od troje vlasnika čegeta, ili je samo predsjednik dovoljan. U svakom slučaju, kodovi se šalju u zapovjedništvo koje je ukopano duboko u Čerkovu (60 km od Moskve), a oni ih šalju podmornicama radijem vrlo dugog vala. Ne znam treba li na podmornicama kapetan suglasnost prvog časnika za lansiranje – u sovjetsko doba tražila se i suglasnost političkog časnika. Pretpostavljam da danas traže suglasnost kapetana i prvog časnika, kaže Blaće i dodaje da je sustav dizajniran tako da za odmazdu ukupno treba maksimalno 10 minuta. 

PROČITAJTE VIŠE Koštali su 5 milijardi $ svaki, nemaju dosta aviona, obrana im je nikakva i zbog njih pati cijela vojska: ‘Zapravo su sjajni‘

Sve ovo, jasno, košta. Ono što je zanimljivo je da ne znamo koliko, iako se za Bulavu kaže da je najskuplji ruski vojni program. 

 – Nakon 2014. zapravo ne znamo kamo ide novac u ruskom vojnom proračunu. Ima podataka da je do 2009. Bulava koštala 10 milijardi dolara, što je za tadašnji ruski proračun od dvadesetak milijardi dolara godišnje bilo jako puno. Ali Rusi nikada nisu prestali ulagati u nuklearne snage, čak i tijekom 1990-ih godina. Jedini drugi skupi program koji bi mogao konkurirati Bulavi su podmornice Borei, za koje se pisalo da su inicijalno koštale oko 700-800 milijuna dolara po komadu. Kad se sve uzme u obzir, Bulava je vjerojatno najskuplji vojni program u povijesti Ruske Federacije – zaključuje naš sugovornik. 

Podmornice Borei danas uglavnom operiraju u zoni Arktika, ili malo odu prema Islandu, dok je dio njih na Pacifiku, kaže Blaće i dodaje da već dugo nije bilo patrola u južnoj hemisferi. 

 – Jesu li u Atlantiku, to ne znamo, ali možda znaju Amerikanci. Znamo da postavljaju sonarne detektore na dno Arktika kako bi svojim podmornicama pružile sigurno područje. 

Na kraju je Blaće ukratko usporedio i klasu Borei s novijim klasama nuklearnih balističkih podmornica na Zapadu – a to su američki Ohio, britanski Vanguard i francuski Triomphant. 

 – U odnosu na prijašnje sovjetske podmornice to je generacijski skok naprijed. Što se tiče zapadnih podmornica, usporedba je teška. No, ako je trening posade na razini, kao i sofver za sonar, nema razloga da američke i europske podmornice budu značajno ispred. Rusija je tehnički i mehanički imala sve preduvjete da napravi jednako dobru podmornicu, tako da bih rekao da zapravo nikad nisu bili bliže Zapadu. Borei klasa je ta koje se Zapad boji – kaže na kraju Blaće.

Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.

https://www.jutarnji.hr/feed/