Kazalište
Najveći događaj u kazalištu posljednjih godina pojava je glumaca koji pišu
14.02.2025.
Najveći događaj u kazalištu posljednjih godina pojava je glumaca koji pišu
Sad kad se već pomalo zaboravljamo lanjsku godinu i kulturne događaje u njoj, bistrije se vidi što je zapravo vrijedilo više. Dvojica umjetnika u teatru napravila su možda najviše, i to kao glumci i pisci istodobno. Zagrepčanin Rakan Rushaidat (47), glumac Zagrebačkog kazališta mladih, napisao je izvanrednu dramu „Slučajna smrt jednog redatelja“, u kojoj i izvanredno glumi, praizvedenu u zagrebačkom Teatru &td uoči Nove godine u režiji Dražena Krešića. Pazinjanin Dražen Bratulić (53), glumac zagrebačke Komedije, pak je tečno, ritmično i sa sluhom preveo s francuskoga libreto mjuzikla Jadnici Alaina Boublila i Jean-Marca Natela, premijerno izveden lani potkraj studenoga u njegovu matičnom dakle kazalištu u režiji gosta iz Slovačke, Čeha Stanislava Moše i pod ravnanjem Dinka Appelta, pri čemu je na premijeri i zapjevao/zaigrao protagonista, Jeana Valjeana.
Rakan Rushaidat sad već evo desetljećima zapanjuje publiku svojom snažnom glumom, glumom bez ostatka, a posljednjih ga godina prati glas da se želi uhvatiti režije. Nisam znao da piše. Ovaj njegov prvijenac kad ga počneš gledati djeluje kao improvizacija, u kojoj dakle sudjeluje troje glumaca, a s obzirom na kontekst Teatra &td, improvizacija je čak i očekivana. Posrijedi je kuća u kojoj se goji autorski teatar temeljen na improvizaciji, osobito od kraja devedesetih godina prošlog stoljeća, kad su improvizaciju i rad bez unaprijed određena teksta,svojim predstavama etablirali Nataša Rajković i Bobo Jelčić. Godine 1998. praizvedena su njihova „Usporavanja“ a godine 1999. „Nesigurna priča“. Posljednjih godina sustigao ih je, da tako kažem, Ivan Penović svojim eksperimentalnim teatrom i apsurdističkim likovima, u predstavama „Prijeđanje vublike 148“ iz 2017. i „Katalonac“ 2018. Još je tu nekoliko autora te mi se Rakanov radnja zato činila isto jednom improvizacijom čiji je tekst nastao isključivo na probama, kao rezultat svojevrsnog team-buildinga scenskog. Međutim, kako se razvija radnja, shvatiš da je posrijedi ipak jedan podležeći, autorski glas. Kad pak pročitaš samu ovu jednočinku, shvatiš da je cijela radnja posve rigorozno zapletena i raspletena te da je posrijedi jedna čvrsta struktura koja se može dakle oživjeti na mnogo načina, za razliku od improvizacije, koja uvijek ostaje pojedinačnom i neprenosivom. Rakanovi likovi, pomalo ostarjeli glumac Aleksandar Hleb i dvoje mlađih glumaca, Megi i Petar, imaju prošlost, unutarnji život, karaktere i dinamiku odnosa no ta točna mehanika koja ih gradi i spaja ostala bi papirnata da je ne nosi jedan specifičan poetski diskurs. Rekao bih, Rushaidat je zapravo i pritajeni pjesnik, koji je unio u ovaj svoj rad upravo tu svoju neobjavljenu poeziju. Evo kako Petar opisuje svoju majku dok putuje tramvajem na posao:
Rakan Rushaidat
Tomislav Kristo/Cropix
“Ona je sama. A u gužvi. Zapravo kao i svi ostali tramvaj-ljudi. Bez obzira kako se oni osjećali, kakvo je vrijeme, koje je godišnje doba – oni putuju. I maštaju oni vjerojatno o velikim daljinama, ali čak i kad si priušte neko putovanje brzo osjete čežnju za tim malim, svakodnevnim avanturama odlaska na posao gdje je sve poznato, a opet novo i drugačije. Megi.. i ja sam takav! Volim te tramvaje, buseve, te zvukove.. zapravo, volim te male ljude. Oni su vječna inspiracija.“
Megi se na koncu pokaže kao protagonistica, što od početka nikako ne promišljamo i zaplet je dakle ove lirske, komorne jednočinke o glumcima, vrlo zanimljiv, a zanimljivi su i živi i karakteri sve troje aktera. Jedno urbano, sofisticirano djelo, iznimno i ponajbolji je to komorni dramski tekst posljednjih desetak godina u nas.
Dražen Bratulić dojmljivo pjeva vlastiti libreto. Kad čitaš taj njegov prijevod „Jadnika“ nakon izvedbe, još ti jasnije postaje koliko je pažljivo sačinjen. Izbjegava svaku rogobatnu riječ a naglasne cjeline se nadaju poput akorda tako da čak možeš prepoznati molske i durske riječi. Bratulić je studirao, prije nego što je diplomirao glumu, francuski i engleski jezik te je studij dotjerao gotovo do kraja. Kako bilo, svladao je izvrsno oba jezika i danas je on naš najznačajniji glazbeni prevoditelj. Bratulić je prepjevao mjuzikl „Moje pjesme, moji snovi“ za osječki HNK, za njih je prepjevao i songove za Sugar (Neki to vole vruće“, za Komediju veliki hit „Mama mia“, za njih je supreveo stihove za „Ljepoticu i zvijer“, zatim komediju „Brat bratu“, a još je za Centar za kulturu u Maksimiru preveo mjuzikl „Elf“. Imali smo u povijesti sjajnih prevoditelja među glumcima, poput Ive Juriše ili Tita Strozzija koji je preveo Goetheova „Fausta“, tako da je Bratulić čuvar tradicije.
Kad su pak posrijedi glumci pisci, tradicija je dakle jednako bogata. Biti glumac i pisati u našoj civilizaciji prirodno je, od Shakespearea i Molierea do evo današnjih dana. Znači, autor je rođen i sad ga sam teatar treba jednostavno prisiliti da i dalje piše. Bit će jednostavno šteta da Rakan Rushaidat ostane tek pisac jedne drame, ma koliko ona izvrsna bila. Jedno odijelo se uvijek izliže. Za početak, trebalo bi ovu njegovu jednočinku tiskati.
Dražen Bratulić pak je postao stalni neslužben Komedijin prevoditelj i tako možda najprominentnija figura u cijelom teatru na Kaptolu. Odlučan glumac, samozatajan radnik, neobična pojava, lirski nadaren pjevač – čini Komediju boljim mjestom kad dođe na posao.
https://www.jutarnji.hr/feed/
Kazalište
U Zagrebu se traži ulaznica više za ovu hit predstavu. Postoji za to dobar razlog
21.02.2025.
U Zagrebu se traži ulaznica više za ovu hit predstavu. Postoji za to dobar razlog
Veliki hit šibenskog HNK treći put gostuje u Zagrebu u godinu dana. “Dođi gola na večeru” 27. veljače od 20 sati igra u zagrebačkom Kinu SC, a već 28. veljače u Rijeci, u sušačkom HKD-u.
Nagrađivana komedija mnogo je gostovala, a ove sezone naročito, jer je šibensko kazalište u energetskoj obnovi, te je dosad kod kuće i na gostujućim pozornicama ostvarila oko 20 tisuća gledatelja, ističe ravnatelj šibenskog HNK Jakov Bilić.
“‘Dođi gola na večeru‘ zasigurno je najgledanija predstava HNK Šibenik posljednje desetljeće. Odličan Camolettijev tekst kao baza, još bolja režija Nine Kleflin kao nadogradnja te izvrstan glumački ansambl zajedno tvore ovaj hit.. Nema grada u kojem smo gostovali a da publika nije bila oduševljena izvedbom, i to nam je najveća nagrada za naš rad”, kaže Bilić.
Sibenik, 071023.
HNK.
Premijera predstave Dodji gola na veceru u reziji Nine Kleflin.
Foto: Tonka Lokas/ CROPIX
Tonka Lokas/Cropix
Autor Marc Camoletti uspio je stvoriti briljantnu komediju punu zabavnih zapleta, u kojoj se izmjenjuju krivi identiteti, ulasci na kriva vrata i zbrke. Priča je to o nevjernom mužu i njegovim jadnim pokušajima da provede noć koja je bila popularna i na Broadwayu i na londonskom West Endu.
Glumački ansambl čine Donat Zeko, Ana Perković, Bojan Brajčić, Oriana Kunčić, Lucija Alfier i Krešimir Jelić. Predstava je prilagođena domaćim prilikama te u njoj imamo sraz zagrebačkog i dalmatinskog mentaliteta među prijateljima i potencijalnim, ali i pravim ljubavnicima.
https://www.jutarnji.hr/feed/
Kazalište
Novi plesni solo umjetnice Roberte Milevoj premijerno 21. i 25. veljače u Puli i Zagrebu
20.02.2025.
Novi plesni solo umjetnice Roberte Milevoj premijerno 21. i 25. veljače u Puli i Zagrebu
Nova plesna predstava ‘S Robertom‘ autorice i plesne umjetnice Roberte Milevoj premijerno će biti predstavljena 21. veljače u Puli te potom 25. veljače u Zagrebu. Riječ je o četvrtom u nizu plesnom solu ove istaknute umjetnice koji nastaje u koprodukciji Istarskog narodnog kazališta (INK) i Umjetničke Organizacije Nikad kraja. Zagrebačka premijera održat će se u utorak, 25. veljače u 20 sati u Zagrebačkom plesnom centru, uz repriznu izvedbu 26. veljače.
Roberta Milevoj u ovom projektu nastavlja istraživanje vlastite prošlosti kroz autobiografske elemente, koristeći ih kao temelje za koreografski materijal i plesni vokabular. S Robertom dolazi nakon prethodnih radova: Roberta, Roberta (2011), Opet Roberta (2013) i Rob3rta (2019), a umjetnica ponovno postavlja vlastiti identitet kao osnovu za stvaranje izvođačkog djela koje razmatra njenu povezanost s plesom, ali i svakodnevnim životom. Kao ključni koreografsko-dramaturški princip uspostavlja se autoreferencijalnost, a sama izvedba svojevrsno je suočavanje s Robertom unutar i izvan plesa, ali i putovanje kroz dva desetljeća autoričinog rada na profesionalnoj plesnoj sceni.
Specifičnost izvedbe S Robertom ogleda se u autoričinoj odluci da u koreografski materijal uplete vlastite dnevničke zapise, stvarajući tako dinamičnu interakciju verbalnog i neverbalnog. Koreografija balansira između introspektivnog, ispovjednog i poetskog diskursa, s jedne strane te plesnog vokabulara koji je istovremeno suptilan i ekspresivan, s druge strane.
Za izvedbu S Robertom zaslužni su mnogi suradnici, a među njima su dramaturg Luka Bosanac, skladatelj Nenad Sinkauz, oblikovatelj svjetla Anton Modrušan, kostimografkinja Desanka Janković i u funkciji govorne savjetnice – Jadranka Đokić.
https://www.jutarnji.hr/feed/
Kazalište
Tara Thaller glumi dobro reality zvijezdu Candy. Pojavljuju se i njezin krajnje glup tjelohranitelj, čudan svećenik, agresivna policajka…
20.02.2025.
Tara Thaller glumi dobro reality zvijezdu Candy. Pojavljuju se i njezin krajnje glup tjelohranitelj, čudan svećenik, agresivna policajka…
Zagrebačko gradsko kazalište Komedija dalo je zanimljivu produkciju, apsurdan suvremeni mađarski vodvilj “Momačka večer”, na granici, rekao bih, između oslobođene glume i totalnog treša. Pisac Vajk Szente (r.1981. u gradiću Orosháza) prominentan je mađarski glumac, što u mađarskom slučaju znači i pjevač, zatim je i redatelj i pisac. Također je prominentan glumac mađarski i redatelj Slaven Vidaković (r. 1977. u Pečuhu), s tim da je on eto naše gore list, autohtoni mađarski Hrvat, koji je glumu diplomirao u Zagrebu. Slaven Vidaković vodi, među ostalim, Hrvatsko kazalište u Pečuhu, čija je zgrada obnovljena prije koju godinu i u koju je eto mađarska država uložila milijune i koja daje prosječno tri premijere godišnje. Pisao sam reportažu i o kazalištu i o Vidakoviću, koji je zapravo najpoznatiji mađarski glumac u svom slavnom gradu, ali i redatelj, koji režira posvuda po Mađarskoj a eto je i umjetnički ravnatelj glavnog mađarskog teatra u Pečuhu, Pečuškog narodnog kazališta.
Vidaković je režirao niz komedija u domovini, cijenjene su i njegove režije mjuzikla, a “Momačka večer” jest u Mađarskoj, a i šire, zbilja veliki hit. Međutim, lako je proizvesti nesporazum. Naime, posrijedi je rad koji bih najradije nazvao eksperimentalnom komercijalnom predstavom – radnja je namjerno toliko razvedena, preuveličana i neuhvatljiva da je ne možeš zapamtiti, odnosno uvijek ti štogod promakne, tko koga i zašto. Već u naslovu se krije iznevjereno očekivanje. Naime, proslava momačke večeri podrazumijeva da će se okupiti dakle momci, a na ovu očito je došao jedino kum, koji ju je i organizirao. Djeluje malko gej, pogotovo što je kum za njih dvojicu naručio sobu u luksuznom hotelu i tri zdjelice drogom natopljenih čokoladnih kuglica. Naručio je i striptizetu, ali nije jasno zašto. Svi ostali likovi upadaju u radnju naoko slučajno ili zbilja slučajno i nemaju nikakve veze s momačkom večeri: vrlo čudan svećenik, samosvjesna ljepotica iz reality programa, njezin krajnje glup tjelohranitelj, zagonetni gospodin Wat, frustrirana i agresivna policajka s djetetom, bistar sluga… Radnja je sprdnja na račun engleskih, dobro skrojenih komedija, a i svih dobro skrojenih komedija, te se u njoj javljaju svi mogući vodviljski motivi kroz stoljeća: zamjena identiteta, čarobni napitak, lažni identitet, potraga za blagom, iznenadni susret s grijehom iz prošlosti, zamjena očinstva, nevjerni suprug, iznenadni gubitak novca, iznenadni dobitak novca, nepoznati sin i tako dalje i tako bliže, sve uz salonski mizanscen sa scenom opkoljenom vratima kroz koja se neprestano ulazi i izlazi. Nema u cijeloj radnji niti jednog jedinog monologa, niti jedne jedine “realistične” situacije, a teče što je moguće brže, no svejedno cijelo zbivanje s pauzom traje dobra tri sata.
Momačka večer
/Ines Novković
Momačka večer
/Ines Novković
Scena Balázsa Horesnyija jest totalni tapetarski, namjerni dakle kič: luksuzna, rekao bih postrenesansna hotelska soba kao iz francuskog dvorca, cijela papirnata i ponešto modernijeg, boljeg namještaja plus golemi hladnjak. Kostimi Mirjane Zagorec nenametljivo su suvremeni, a kad moraju biti zadani kostimi, za striptizetu, za časnu, za sobara, onda su prikladni i općenito ne kvare fizikus akterica i aktera, nego ih, štoviše, podupiru u gradnji i karaktera i odnosa među likovima.
Dvojica su dakle protagonista, mladoženja i njegov kum, Simon i Alex, prijatelji iz djetinjstva, obojica obiteljski liječnici. Obojica su zapravo isprva stereotipni šmokljani, koji međutim reagiraju neobično poduzetno kad upadnu u nevolje. Simona igra Ronald Žlabur, koji je od početka u krajnje povišenom tonu te zbilja riskira da se uloga izduši, da tako kažem, dok se razvija duga i komplicirana fabula. Ali on postaje sve zanimljiviji, a i manje hektičan kako vrijeme odmiče. S posve suprotne pozicije kreće Matija Kačan kao Alex. On je ispočetka krajnje, rekao bih, flegmatičan, kao da glumi Čehova, usporen, čak i monoton, ali s vremenom postaje sve plastičniji, otkriva humor, potisnutu ludost i na koncu se može reći da osvaja publiku svojom sve življom, nenametljivo autoironičnom pojavom. Usidren u zabavnu ulogu lažnog svećenika jest i Igor Mešin, kojemu nije prvi put da nosi dakle rimski kolar, odnosno bijeli svećenički ovratnik. Grandioznom pojavom scenu čini začudnom Damir Lončar kao tjelohranitelj Bob, koji se isto služi postupkom iznevjerenog očekivanja. Naime, neprestano očekuješ od njega nasilje i akteri ga se plaše, a jedino u čemu je strašan jest to da je neponovljivo blesav, te u toj blesavosti koliko hrabar, toliko i neopasan. Mr. Wat Zlatka Ožbolta također je megakarikatura, ali uspjela, pri čemu je njegov striptiz možda najzabavniji moment predstavljanja. Roko Sikavica igra Londinera (poslužitelja, germanizam), kao stereotip bistrog sluge, koji ostaje apsurdan u tonu do konca i zato uvjerljiv.
Momačka večer
/Ines Novković
Momačka večer
/Ines Novković
Glavni je možda minus djela što su ženske uloge baš lošije napisane i nenamjerno stereotipne. Reality zvijezdu Candy ipak začudno funkcionalno igra Tara Thaller, cvrkuće poput umjetne inteligencije. Nera Stipčević kao Mona, mladenka, jest gotovo psihološka uloga zabrinute žene pred brakom, a Ružica Maurus kao Daisy predstavlja gotovo robotsku, premda simpatičnu pojavu.
https://www.jutarnji.hr/feed/
-
Domaće zvijezde4 days ago
Baka Prase ostao bez YouTube kanala – Evo što se dogodilo!
-
Crna kronika5 days ago
Teška nesreća na raskrižju u Velikoj Gorici, jedna osoba je poginula
-
Strane zvijezde1 week ago
Justin Bieber nahvalio slavnu glumicu na društvenim mrežama: Ponovno potaknuo glasine o razvodu s Hailey
-
Split vijesti6 days ago
Ne propustite večer smijeha u Lenas baru
-
Split vijesti6 days ago
DORA 2025. Uskoro ceremonija otvaranja Glazbenih dana HRT-a
-
Svijet5 days ago
Uskoro presuda koja bi mogla izazvati tektonske potrese u BiH, iz Banje Luke poručili: ‘Već idući dan ćete imati referendum!‘
-
Rijeka vijesti5 days ago
POKOPI NA GROBLJIMA (1099)
-
Promo5 days ago
Zamka Trap Karneval/Jedini točan izbor za trap izlazak