February 25, 2025

Je li završila najveća rasprava moderne povijesti: ‘Upozoravao nas je, nismo mu vjerovali, sada nam se smije iz groba‘

“Na redu je osveta Samuela Huntingtona”, stoji u naslovu teksta koji je za Foreign Policy napisao Nils Gilman, povjesničar i izvršni potpredsjednik i glavni operativni direktor think tanka Institut Berggrue iz Los Angelesa. U podnaslovu teksta stoji da Huntingtonova teza o globalnom “sukobu civilizacija” nije bila pogrešna, kako je posljednjih desetljeća kritizirana, već je iznesena preuranjeno.

Svijet se, navodi Gilman, nalazi na početku preslagivanja međunarodnih odnosa kakvo se može usporediti sa 1989., 1945. ili 1919. godinom, odnosno, radi se o generacijskom događaju. Isto kao i u prethodnim slučajevima, kraj liberalnog međunarodnog poretka, koji se učvrstio 90-ih godina, trenutak je koji je u jednakoj mjeri obilježen nadom i strahom jer stare sigurnosti, i loše i dobre, nestaju. Takvi ključni trenuci su oni u kojima punim sjajem zasjaju karizmatični oportunisti, a ne kompetentni rješavatelji problema.

Na svakoj od tih prethodnih prijelomnih točaka, stari poredak je polako kroz dulje razdoblje kolabirao, prije nego što bi se odjednom urušio. Iako suvremenicima to nije uvijek bilo jasno, retrospektivno se može vidjeti da se na novom poretku, za koji je uvijek gorjela nada da bi ispunio sva očekivanja i napokon prevagnuo, dugo ‘radilo‘. Godine 1919., primjerice, zabrana rata i uspostavljanje nacionalnih parlamenata bili su tema na stolu desetljećima, a 1918. godine američki predsjednik Woodrow Wilson predložio je “nacionalno samoodređenje” kao jedan od temeljnih čimbenika države (iako samo za nacije pod vodstvom bijelaca).

Samuel Huntington

Armin Pongs/Akg-images/Profimedia/Armin Pongs/Akg-images/Profimedia

Sve do 1945. godine, ideja o reformiranoj Ligi naroda s učinkovitim sigurnosnim vijećem planirana je od 1942. godine, ali je pojava nuklearnog oružja na kraju Drugog svjetskog rata promijenila računicu i započeo je Hladni rat. A prije 1989. ideja o univerzalnom “liberalnom” međunarodnom poretku ili “temeljenom na pravilima”, kao alternativi borbama za moć Istoka/Zapada i Sjevera/Juga bila je predložena još 70-ih godina.

PROČITAJTE VIŠE: Je li Huntington ipak imao pravo?

Nova posthladnoratovska hegemonija koja se pojavila 90-ih počivala je na nekoliko normativnih stupova: (a) da se međunarodne granice ne smiju prekrajati ​​silom, da se načelo nacionalnog suvereniteta i dalje primjenjuje, osim ako nisu počinjena teška kršenja ljudskih prava, da bi globalnu gospodarsku i financijsku integraciju trebali prihvatiti svi jer bi slobodna i poštena trgovina koristila svim stranama, te da će se sporovi među nacijama rješavati legalističkim pregovorima u multilateralnim institucijama – nadogradnja Općeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT) na Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) 1995. godine predstavlja simboličnu institucionalnu manifestaciju ovog načela.

Niti jedan od tih stupova nije bio neosporen – hegemonija nije isto što i konsenzus. Tijekom posljednjih 15 godina, oboje je bilo sve izravnije osporavano, posebno od strane Rusije pod Vladimirom Putinom i Kinom Xija Jinpinga. Ono što je zabilo čavao u lijes jest to da su Sjedinjene Države, koje su 90-ih i 2000-ih tvrdile da su najveći zagovornici ovih načela, sada odbacile sve. Kao što je Nathan Gardels ustvrdio prije nekoliko tjedana, pod ponovnim vodstvom ponovno Donalda Trumpa, Sjedinjene Države sada su vodeća svjetska revizionistička sila, što je tvrdnja koju je nedavno iznio i Howard French.

‘Civilizacijske države‘

Dok stari poredak umire, središnje pitanje koje sada zahvaća međunarodne odnose je priroda novog poretka koji se bori za svoje rođenje. Bez obzira na etiketu koja će se naposljetku prilijepiti ovom novom poretku, njegove značajke definiranja uključivat će transakcijski koncept u međunarodnoj ekonomiji, u kojem je dobitak jedne strane uvijek gubitak druge strane, politiku moći po onoj Tukididovoj “jaki čine što mogu, a slabi trpe ono što moraju”, i snažne principe identitetske politike usredotočene na “civilizacijske države”. Ove će se značajke oblikovati na mnogo višoj razini zbivanja na međunarodnoj pozornici od one formirane nakon pada Berlinskog zida, koji je Charles Krauthammer opisao kao “unipolarni trenutak” u kojem su se Sjedinjene Države ustoličile, prema riječima nekadašnjeg francuskog ministra vanjskih poslova Huberta Védrinea, kao jedinstvena “hipersila”.

Francis Fukuyama

Daisuke Tomita/The Yomiuri Shimbun Via Afp

Tijekom tog posljednjeg velikog preslagivanja, najpoznatija rasprava u međunarodnim odnosima vođena je u dva eseja – “Kraj povijesti” Francisa Fukuyame, koji se proročanski pojavio samo nekoliko mjeseci prije pada Zida, te “Sukoba civilizacija” Samuela Huntingtona, objavljenog četiri godine kasnije. Fukuyama je priznao da “kraj povijesti” “nije sud o empirijskom stanju svijeta, već normativni argument koji se tiče pravednosti ili primjerenosti liberalno-demokratskih političkih institucija”. Ipak, liberali su u to vrijeme smatrali da je Fukuyamina normativna vizija vrijedna podrške. Ipak, na prijelazu stoljeća, liberali su mogli zažmiriti na reforme Borisa Jeljcina u Rusiji i Jianga Zemina u Kini i uvjeriti sami sebe da je Fukuyama pobijedio i argumentima i stilom.

Huntington se, pak, nije složio. Poput Fukuyame, Huntington – inače suosnivač Foreign Policyja – tvrdio je da hladnoratovske podjele između komunističkog Istoka i demokratskog Zapada te između bogatog globalnog sjevera i siromašnog globalnog juga “više nisu relevantne”. Ali dok je liberalni internacionalist Fukuyama predviđao da kraj Hladnog rata nagovještava vječni mir među državama koje su sve usklađene na općim načelima izborne demokracije i upravljanog kapitalizma – ono što je Fukuyama nazvao “konačnim oblikom ljudske vladavine” – realist Huntington je umjesto toga predvidio svijet obilježen stalnim sukobima, iako duž potpuno različitih osi.

Za Huntingtona, ključni geopolitički akteri odjednom su postale “civilizacije” shvaćene u terminima definiranim od strane britanskog povjesničara Arnolda J. Toynbeeja u “Studiji povijesti”, objavljenoj između 1934. i 1961. Za Huntingtona, “linije rasjeda” između civilizacija bile bi mjesta pukotina u poretku nakon Hladnog rata.

Civilizacijski identitet bit će sve važniji u budućnosti, a svijet će u velikoj mjeri biti oblikovan interakcijama između sedam ili osam velikih civilizacija. Tu spadaju zapadnjačka, konfucijanska, japanska, islamska, hinduistička, slavensko-pravoslavna, latinoamerička i možda afrička civilizacija. Najvažniji sukobi budućnosti dogodit će se, po ovom konceptu, duž kulturoloških linija koje razdvajaju ove civilizacije jedne od drugih.

PROČITAJTE VIŠE: Mnogi su bili zavarani, spominjao se ‘kraj povijesti‘, a onda su 2014. urušeni temelji globalnog poretka

Huntingtonova vizija novog poretka bila je daleko mračnija od Fukuyamine, iako su obje bile ambivalentne. Fukuyama je završio svoj esej slavnom tvrdnjom da bi cijena vječnog mira zapravo bila tehnokratska dosada, u kojoj bi “odvažnost, hrabrost, mašta i idealizam” ideološke borbe ustupili mjesto pukoj “ekonomskoj računici, beskrajnom rješavanju tehničkih problema, brizi za okoliš i zadovoljenju sofisticiranih zahtjeva potrošača”. Za Fukuyamu, nadolazeća “stoljeća dosade” stvorit će egzistencijalnu krizu za pojedince koji traže društveno priznanje u svijetu lišenom prilika za političku slavu.

Polagano propadanje Fukuyamine vizije

Nasuprot tome, Huntington je tvrdio da su grupni identiteti, temeljeni na neugodnim kulturnim razlikama, postojani i da će postati očitiji kako univerzalizirajuće ideologije Hladnog rata budu jenjavale. U knjizi iz 1996., koja je proširila argumentaciju izvornog teksta, predvidio je dvosmislenu ravnotežu temeljenu na “državama u središtu” koje nameću svoju dominaciju unutar vlastitih civilizacijskih “sfera utjecaja”. S jedne strane, “sukobi civilizacija najveća su prijetnja svjetskom miru” u smislu da je naglasak na neizbježnim kulturološkim razlikama stvorio osnovu za beskrajno neprijateljstvo. Huntington je također predvidio, ističe Gilman, da će neprijateljstvo prema imigrantima biti odlučujuće obilježje domaće politike u svjetskom poretku definiranom sukobom civilizacija.

Vladimir Putin, Donald Trump i Xi Jinping na summitu APEC-a 2017. godine

Adrian Wyld/pa Images/profimedia/Adrian Wyld/pa Images/profimedia

S druge strane, dok su svi u novom poretku prepoznavali glupost pokušaja nametanja vlastitog kulturnog sustava “stranim” civilizacijama, “međunarodni poredak temeljen na civilizacijama je najsigurnija zaštita od svjetskog rata”. Kulturno neprijateljstvo između civilizacija moglo bi biti neizbježno, ali uz malo sreće, “sukob” bi se mogao sastojati samo od glasnog zveckanja oružjem, a ne od nasilnog sukoba.

U usporedbi s Fukuyamom, Huntingtonov esej i kasnija knjiga, dobili su još više pažnje, ali većinom u kritičnijem tonu. Povjesničari i antropolozi kritizirali su nekoherentnost kategorije civilizacije – za koju je i sam Huntington priznao da je promjenjiva – dok su stručnjaci za međunarodne odnose primijetili da su se mnogi od najintenzivnijih sukoba tog doba – poput okrutnih ratova između sunitskih i šiitskih muslimana, kao i diljem Afrike – odvijali unutar civilizacija, a ne između njih. Kozmopoliti, globalisti i liberali mrzili su knjigu, ali ne toliko zbog njezine analize političke dinamike, koliko zbog besramnog amoralizma.

Prvih nekoliko desetljeća nakon završetka Hladnog rata, međunarodni poredak djelovao je uglavnom unutar Fukuyaminog normativnog okvira. Od sredine 90-ih do sredine 2010-ih, politički lideri država uglavnom su, koliko god nevoljko, igrali prema pravilima “liberalne internacionale”. Europu se tjeralo da se integrira u administrativne strukture Europske unije. Trgovinski sporovi upućivani su Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO), a njezine su se presude općenito poštovale. Ratni zločinci su neujednačeno gonjeni, ali kada bi bili uhićeni, bili bi dovedeni pred službene međunarodne sudove, bilo da je riječ o Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (osnovanom 1993.), Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu (osnovanom 1994.) ili Međunarodnom kaznenom sudu (osnovanom 2002.).

PROČITAJTE VIŠE: Fukuyama analizirao Trumpov trijumf: ‘Sad može provesti i najgore što je obećao… a znate li koja mu je najdraža riječ?‘

Kada su Sjedinjene Države odlučile voditi rat – kao što su učinile na Balkanu 90-ih, u Iraku 2003. i Libiji 2011. –  tražile su pravno odobrenje nekog međunarodnog subjekta, bili to Ujedinjeni narodi ili NATO (iako ne bi dopustili ni jednom glasu da to spriječi). George W. Bush je više puta dao sve od sebe kako bi inzistirao na tome da se globalni rat protiv terorizma i promjena režima u Iraku opravdaju Fukuyaminim, a ne Huntingtonovim pojmovima. “Kad se radi o zajedničkim pravima i potrebama muškaraca i žena, nema sukoba civilizacija”, izjavio je. “Zahtjevi slobode u potpunosti se odnose na Afriku i Latinsku Ameriku i cijeli islamski svijet. Ljudi u islamskim državama žele i zaslužuju iste slobode i mogućnosti kao ljudi u bilo kojoj zemlji. A njihove bi vlade trebale slušati njihove nade”.

‘Huntington se smije iz groba‘

Čak je i Rusija, najveći geopolitički gubitnik posthladnoratovskog rješenja, pa stoga nimalo iznenađujuće i najglasniji nezadovoljnik među velikim silama, pokazala poštovanje prema novom poretku pokušavajući provesti isključivo de facto, ne i de jure, aneksije različitih dijelova teritorija svojih susjeda koje je odsjekla od matičnih zemalja (Pridnjestrovlje od Moldavije nakon 1992. te Abhazije i Južne Osetije od Gruzije nakon 2008.). Svaki od ovih primjera možda je predstavljao danak koji porok plaća vrlini, ali oni su ipak bili danak.

Po tom pitanju, ‘fukuyamski‘, dakle hegelovski rečeno, svaka era sadrži sjeme one koja će je naslijediti, u ovom slučaju u obliku snaga koje će se opirati dominantnom poretku. Početkom 2010-ih počele su se pokazivati ​​pukotine u postpovijesnoj normativnoj arhitekturi. Sile u nastajanju, koje su se identificirale u civilizacijskim terminima koje je Huntington opisao dva desetljeća ranije, počele su se sve više otvoreno protiviti navodnim univerzalnim vrijednostima koje podupiru liberalni međunarodni poredak. Dok su 90-ih čelnici nekih manjih zemalja, poput Singapura i Malezije, promicali ideju “azijskih vrijednosti” (kao različite od zapadnih), do 2014. Putin i Xi otvoreno su opisivali Rusiju i Kinu kao “civilizacije” s različitim vrijednostima koje nisu u skladu (iz njihove perspektive su i bolje) s onima zapadnih demokracija.

Gledajući desetljeće unatrag, sada se čini da je 2014. bila ključna godina kada je trulež u liberalnom međunarodnom poretku počela postajati gangrenozna, navodi autor. Ruska de jure aneksija ukrajinskog poluotoka Krima te godine predstavljala je eksplicitni raskid, licemjerno odbacivanje jednog od ključnih stupova liberalnog međunarodnog poretka – da se granice ne smiju mijenjati silom. Znakovito je da je Putin opravdao svoj potez eksplicitno ‘civilizacijskim‘ razlozima, tvrdeći da je Krim oduvijek bio dio ‘ruskog svijeta‘.

Ukrajinski vojnici

Aa/abaca/abaca Press/profimedia/Aa/abaca/abaca Press/profimedia

Slično tome, stupanje na pozornicu indijskog premijera Narendre Modija i njegove nacionalističke hinduističke stranke Bharatiya Janata (BJP) umjesto višedesetljetne vladavine Kongresne stranke 2014. godine, bilo je oblikovano terminima ideologije Hindutve, koja je Indiju predstavljala kao civilizacijsku državu utemeljenu na hinduističkoj religiji, a pojava Xija kao vrhovnog vođe nezainteresiranog za stratešku liberalizaciju Kine i sve više zainteresiranog za izravnu ideološku konfrontaciju, označila je kraj Fukuyamine utopijske vizije. Do kraja desetljeća, ‘treći val‘ demokratizacije više nije izgledao kao nešto što će kreirati budućnost.

Iz ove perspektive, posljednjih četvrt stoljeća izgleda kao duga inkubacija Huntingtonovih predviđanja. Sada je očito da on nije toliko pogriješio u vezi s obrisima nastajućeg posthladnoratovskog poretka koliko je preuranio u svojim intuitivnim razmatranjima, navodi autor. Gledano iz perspektive vrhunca liberalnog internacionalističkog optimizma kasnih 90-ih, sadašnji se trenutak stoga najbolje vidi kao ‘Huntingtonova osveta‘ – san o univerzalnom konsenzusu u korist liberalne demokracije i tehnokratski upravljanog globalnog kapitalizma je mrtav, a civilizacijski sukobi bujaju gotovo posvuda, od Moskve i Pekinga do New Delhija i Istanbula – i sada u Washingtonu.

Unutar ovog novog poretka, sreća će biti na strani prodornih i odvažnih, umjesto uljudnih i urednih. Umjesto uživanja u dosadnim birokratskim pravilima Fukuyaminog post-povijesnog svijeta, čovječanstvo će svjedočiti krvoločnim uzbuđenjima povampirenog međunarodnog sustava – bezobzirnost će biti nagrađena, a slabost eksploatirana. “Pretpostavljam da se Huntington smije iz groba”, zaključuje na kraju svojeg razmatranja za Foreign Policy Nils Gilman.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/feed