18.02.2025.

Čovjeka koji je poginuo može se bioltehnološki isprintati i ugraditi mu memoriju. Sjajan Robert Pattison u ulozi ‘Mickeya‘

Kad je 2019. godine film “Parazit” redatelja Bonga Joon-hoa osvojio prvo Zlatnu palmu u Cannesu, a potom i Oscara za najbolji film, korejska je kinematografija – barem masi prosječne publike – izašla iz ormara. Korejski su filmovi i do tada bili cijenjeni, upućeniji su ih filmofili obožavali, imali su kultnu sljedbu – ali, najšira publika teško je pamtila ta ‘kvrgava‘ korejska imena i teško se snalazila s “tim istim” azijskim licima. Isto je važilo i za Bong Joon-hoa: i do “Parazita” on je bio silno cijenjen, bio je miljenik globalne kritike i tvorac nekih od najvećih hitova korejskog filma. Ali tek je “Parazitom” probio je vrata zapadnih multipleksa i postao redateljska zvijezda na ovoj hemisferi.

Što neizbježno dovodi do sljedećeg koraka. Korejskim redateljima, koji kod kuće imaju milijunsku publiku, taj je korak film na engleskom.

Čekali su taj korak

Filmofili su dugo, šest godina, čekali taj korak, Bongov prvi film na engleskom. On je sada pred nama. Na berlinskom festivalu premijerno je prikazan njegov znanstveno-fantastični “Mickey 17” s Robertom Pattinsonom u glavnoj ulozi.

Zapadna publika dosad je redatelja Bonga najviše poznavala po njegovim trilerima/krimićima kao što su “Sjećanje na umorstvo”, “Mater” ili “Parazit”. No, Bong Joon-ho sve je vrijeme često i rado radio i fantastičke filmove, od onih o godzili “Host” (2006.) i “Okje” (2017.), pa do njegova dosad jedinog filma na engleskom “Snowpiercera” (2013.), filma koji je nadahnuo istoimenu (i lošiju) TV seriju. U kojem god žanru radio, Bongovi filmovi imaju slične odlike. Uvijek su pomalo, a neki put i ne samo pomalo mizantropski. Uvijek imaju crtu apsurdnog crnog humora koji je često naglašeno crn. U njima je uvijek jako prisutan motiv klase i društvenih konflikata. Bonga bi čovjek gotovo mogao opisati kao marksista, samo što je odviše pesimist da bi vjerovao u revoluciju – pa ga to kao marksista diskvalificira.

Sve te odlike mogu se naći i u “Mickeyju 17”. Nije taj film jedan od njegovih boljih, no tko voli autorov crni, mizantropski humor, naći će ga i u “Mickeyju”.

Naslovni junak Bongova filma je Mickey Barnes (Pattinson), čovjek koji na Zemlji bježi od kamatara. Stoga se iz očaja prijavi u eksperimentalni program ‘potrošnih‘ – tehnologiju kojom se čovjeka koji pogine može biotehnološki isprintati, a uz to mu ponovno usaditi memoriju. Tehnologija je etički kontroverzna i zato je na Zemlji zabranjena, no dopuštena je u svemiru. Stoga američki senator Marshall (Mark Ruffalo) i njegova žena Ylfa (Toni Collette) pokreću projekt kolonizacije udaljenog planeta uz pomoć ‘potrošnih‘. S obzirom na to da ih se opet može oživjeti, ‘potrošnima‘ su namijenjene spore i bolne smrti u pokusima. Mickeyja izlažu radijaciji, guše nervnim plinom, biva sasječen i spaljivan: no, nema brige jer se on uvijek može ponovno isprintati.

Tijekom misije na planetu okovanom ledom Mickey jednom zaglavi u ledenoj pećini. Uvjereni da nije mogao preživjeti u ledu, kolonisti naprave novog Mickeyja 18, no Mickey 17 promrzao se vrati u bazu. Problem je što su zakoni neumoljivi. S obzirom na to da su ‘multipli‘ ili višestruke verzije istog čovjeka služili kao sredstvo za savršeni alibi pri zločinu, zakon određuje da ih se mora smaknuti ako se pojave, a osobu koja je multiplicirana maknuti iz programa. Mickey 17 i 18 prvo pokušavaju krišom likvidirati jedan drugog. Potom uviđaju da moraju surađivati, odnosno da se pred drugima ne smiju pojavljivati istodobno. A dodatni je štos u tome da dva Mickeyja nekim misterijem imaju oprečne karaktere: broj 17 je pitom i pomirljiv, a 18 nasilnik i alfa mužjak sklon drogi. Pattinson ih glumi obojicu, ali tako da ih distingvira frizurom, akcentom i gardom (i u tome je uspješan).

“Mickey” sadrži i dodatnu satiričnu primjesu. Koloniju u svemiru vode kongresmen i njegova žena koji izgledaju kao karikaturalna satira novih republikanaca: puni su mesijanskih zamisli, klasno i ekološki apsolutno bešćutni, usta su im puna boga, misije i providnosti, a k tome imaju kerumovski kič-ukus. “Mickey 17” jednim je dijelom tijekom nastanka postao i politički aktualan.

Kolutat će očima

“Mickey 17” je film koji, treba reći, nije lako žanrovski definirati. To je svakako SF, no svaki ljubitelj žanra kolutat će očima na tehnološko-futurološke proizvoljnosti i logičke besmislice (kako dva netom klonirana blizanca mogu imati različit karakter?) Film ima i akcije i suspensa, ali nije triler, čak ni onoliko koliko je “Parazit” bio. Po duhu i po žanrovskom polju “Mickey 17” najbolje bi se mogao opisati kao “Doktor Strangelove” u svemiru. Ali, film je istodobno i jako daleko od Kubrickova. Kudikamo je blesaviji, djetinjastiji, vrtoglaviji, naivniji, kudikamo više “pulp”. Zaplet je toliko nategnut, djetinje proizvoljan i luckast da ga itko teško može uzeti zaozbiljno. Ali, Bongu uspijeva tu papazjaniju pretvoriti u lakogledljivi, razigrani vrtuljak.

Mickey 17

Warner Bros. Pictures

Pritom mu je glavno oruđe humor. Bong u “Mickeyju” satirički minira konvencije “svemirske opere”, američkog SF-a. Umjesto mudrih i promišljenih tehnokrata ili barem zlih, ali inteligentnih mastermajnda, svemirsku misiju ovdje vodi politikantski klaun. Umjesto skupine predanih i fokusiranih profesionalaca, svemirska misija više izgleda kao dezorganizirani socijalistički kombinat pun javašluka i odrađivanja. Mickey tako jednom zamalo izgubi memoriju jer je radnik nogom iščupao napajanje dok se za susjednim stolom kockao. Drugom prilikom radnica zaboravi pri “rođenju” podmetnuti podložak pa nag novi Mickey tresne tjemenom o pod. Rođenje i smrt inače bi trebali biti najuzvišeniji trenuci bivanja. No u slučaju ‘potrošnih‘ oni su toliko ponovljivi da izgube svaki dignitet. Pretvore se u dosadan rutinski rad, kao kad u tokarskoj radionici napravite cijev. Kroz humor, Bong zapravo izriče filozofski komentar.

Bong Joon-ho napravio je mnogo filmova boljih od “Mickeyja 17”. Njegov izlet u Hollywood je film kojemu bi se lako našlo dlake u jajetu, a možda i više njih. Pretrpan je, kaotičan, logički šupljikav. Ali – ima istu onu smjesu svojstava koju su ljudi voljeli i u “Parazitu”: isti mizantropski humor, klasni senzibilitet i apsurdni pesimizam. “Mickeyju 17” na koncu se ne može zanijekati da je zabavan uz svu silu mana.

https://www.jutarnji.hr/feed/