Connect with us

Kazalište

Bili smo u Rijeci na premijeri predstave prema romanu omiljenog pisca: Razigrana režija, upečatljive koreografije, sjajna gluma, glazba…Ipak, nešto je izostalo

U Riječkom HNK Ivana pl. Zajca sinoć je, u režiji Ivice Buljana i adaptaciji Gorana Vojnovića, premijerno izvedena predstava “Nigdje, niotkuda” prema romanu Bekima Sejranovića. Kako u knjižici koja prati predstavu piše Željka Matijašević, “Nigdje, nioktuda” može se čitati kao očitovanje o nepostojeć…

Published

on

16.02.2025.

Bili smo u Rijeci na premijeri predstave prema romanu omiljenog pisca: Razigrana režija, upečatljive koreografije, sjajna gluma, glazba…Ipak, nešto je izostalo

U Riječkom HNK Ivana pl. Zajca sinoć je, u režiji Ivice Buljana i adaptaciji Gorana Vojnovića, premijerno izvedena predstava “Nigdje, niotkuda” prema romanu Bekima Sejranovića. Kako u knjižici koja prati predstavu piše Željka Matijašević, “Nigdje, nioktuda” može se čitati kao očitovanje o nepostojeć…

U Riječkom HNK Ivana pl. Zajca sinoć je, u režiji Ivice Buljana i adaptaciji Gorana Vojnovića, premijerno izvedena predstava “Nigdje, niotkuda” prema romanu Bekima Sejranovića.

Kako u knjižici koja prati predstavu piše Željka Matijašević, “Nigdje, nioktuda” može se čitati kao očitovanje o nepostojećem pravcu, odnosno usmjerenosti kretanju, gdje niotkuda označava urušavanje identiteta na više razina, građanskoj i psihološkoj. Glavni lik romana, odnosno predstave, ostavljen je u ranom djetinjstvu (roditelji su ga prepustili na odgoj baki) i odrastajući postaje onaj koji ostavlja, odlazi, bježi. Ponekad je na bijeg prisiljen, kao u slučaju odlaska iz Rijeke u vrijeme Domovinskog rata, zbog nemogućnosti nastavka studija i pronalaska posla bez dokumenata, ponekad bježi samoinicijativno, kao kada odlazi na otok S. na sjeveru Norveške. Literarni i kazališni Bekim kreće se dalje bez jasnog cilja, a ljudi kojem putem upoznaje jednako su obilježeni traumom kao i on.

U prvom dijelu predstave, koji tematizira Bekimovo djetinjstvo u Brčkom, vješto je izvedeno preplitanje sadašnjosti i sjećanja, a Bekima utjelovljuju dva glumca, Leon Lučev kao njegova starija verzija i Tarik Žižak kao mlađa. To putovanje kroz vrijeme razigrano je i dinamično, bez da klizi u konfuziju, a glumačka ekipa uspijeva prenijeti osjećaj određenog vremena i prostora. Prvi dio predstave o odrastanju zabavan je, a glumačka je ekipa zaigrana i svježa. Humor ponekad jest pomalo stereotipan i prvoloptaški (sočne bosanske psovke i razni vidovi autoorijentalizma), ali upravo tada i izaziva najbolje reakcije kod publike. Djetinjstvo naglo prekida Bekimov odlazak u Rijeku, kada predstava iz živopisnog prelazi u mračniji ton koji je i dalje prožet humorom i bljeskovima života karakterističnim za adolescenciju. Mladi Bekim upoznaje punk, književnost (fascinacija Jankom Polić Kamovom), seksualnost, alkohol i droge, a predah od traume uzrokovane gubitkom građanskog identiteta (stranac bez dokumenata uslijed Domovinskog rata) osiguran je kroz dobro osmišljene i vješto izvedene koreografije koje nas vode na nostalgično putovanje u riječke alternativne osamdesete i devedesete. U završnom dijelu, u Norveškoj, trauma glavnog lika ukrštava se s traumama likova kojima se okružio, vodeći nas prema kraju bez katarze koji je u stvari samo naznaka novog, budućeg bijega.

Komponente “raskalašenog” života, seksualnosti i traume, premda su značajan dio Sejranovićevog književnog opusa, nisu nužno i njegovo ključno obilježje, iako smo često skloni upravo to iz njegovih romana ponijeti sa sobom. Takav način života možda jest obilježio autora, koji je pisao u autofikcijskom ključu, ali njegov izričaj je ipak bio nešto nježniji, elegantniji i topliji od onoga što smo mogli vidjeti na pozornici riječkog Kazališta. Sejranovićev roman funkcionira poput velikog unutarnjeg monologa kojeg tek povremeno prekidaju šturi fragmenti dijaloga, što ga čini vrlo izazovnim za postavljanje na kazališne daske, a ulog povisuje i činjenica da je pisac u Rijeci proveo svoje formativne godine, da je bio dio riječke kulturne scene i da su ga mnogi u publici osobno poznavali ili su ga upoznali kroz njegove romane, pa imaju o liku unaprijed stvorenu predodžbu.

Damir Skomrlj/Cropix

Damir Skomrlj/Cropix

Lik kojeg igraju Lučev i Žižak stvoren je prema liku iz Sejranovićevog romana, i to treba imati u vidu, ali osjećaji koje izazivaju pročitani Bekim i odglumljeni Bekim ipak se ne bi trebali toliko razlikovati. Utoliko je i glumcima kojima je povjeren zadatak da utjelove ovaj lik izazov bio veći, a potpisniku ovih redaka čini se da je upravo taj nježniji i topliji Bekim nažalost izostao. Unatoč tim dojmovima, treba prihvatiti i ovu, ponešto agresivniju, žustriju izvedbu kao jednu od mogućih interpretacija protagonista kojeg je Bekim Sejranović, na predlošku svog života, izgradio, kao što treba pohvaliti razigrana režijska rješenja, upečatljive plesne koreografije, prateću glazbu koja je oživjela i oplemenila ukupni dojam i sjajne glumačke izvedbe, od kojih posebno valja skrenuti pozornost na sjajnu Nives Ivanković.

Pored spomenutih Lučeva, Žižaka i Ivanković, u predstavi glume Zoran Prodanović Prlja, Ana Vilenica, Damir Orlić, Dražen Mikulić, Romina Tonković, Deni Sanković, Petar Baljak, Nika Grbelja, Jelena Lopatić i Aleksandra Stojaković Olenjuk. Dizajn svjetla potpisuje Sonda Trinaest, skladatelj je Mitja Vrhovnik Smrekar, scenograf Aleksandar Denić, kostimografkinja Ana Savić Gacan, a video potpisuje Toni Soprano Maneglejte. Također, treba spomenuti da je predstava nastala u koprodukciji s HNK iz Splita, a za nju je, pod sponzorstvom Flixbusa, organiziran autobusni prijevoz za gledatelje iz Zagreba.

Damir Skomrlj/Cropix

Damir Skomrlj/Cropix

https://www.jutarnji.hr/feed/

Kazalište

U Zagrebu se traži ulaznica više za ovu hit predstavu. Postoji za to dobar razlog

Veliki hit šibenskog HNK treći put gostuje u Zagrebu u godinu dana. “Dođi gola na večeru” 27. veljače od 20 sati igra u zagrebačkom Kinu SC, a već 28. veljače u Rijeci, u sušačkom HKD-u. Nagrađivana komedija mnogo je gostovala, a ove sezone naročito, jer je šibensko kazalište u energetskoj obnovi, t…

Published

on

By

21.02.2025.

U Zagrebu se traži ulaznica više za ovu hit predstavu. Postoji za to dobar razlog

Veliki hit šibenskog HNK treći put gostuje u Zagrebu u godinu dana. “Dođi gola na večeru” 27. veljače od 20 sati igra u zagrebačkom Kinu SC, a već 28. veljače u Rijeci, u sušačkom HKD-u. Nagrađivana komedija mnogo je gostovala, a ove sezone naročito, jer je šibensko kazalište u energetskoj obnovi, t…

Veliki hit šibenskog HNK treći put gostuje u Zagrebu u godinu dana. “Dođi gola na večeru” 27. veljače od 20 sati igra u zagrebačkom Kinu SC, a već 28. veljače u Rijeci, u sušačkom HKD-u.

Nagrađivana komedija mnogo je gostovala, a ove sezone naročito, jer je šibensko kazalište u energetskoj obnovi, te je dosad kod kuće i na gostujućim pozornicama ostvarila oko 20 tisuća gledatelja, ističe ravnatelj šibenskog HNK Jakov Bilić.

“‘Dođi gola na večeru‘ zasigurno je najgledanija predstava HNK Šibenik posljednje desetljeće. Odličan Camolettijev tekst kao baza, još bolja režija Nine Kleflin kao nadogradnja te izvrstan glumački ansambl zajedno tvore ovaj hit.. Nema grada u kojem smo gostovali a da publika nije bila oduševljena izvedbom, i to nam je najveća nagrada za naš rad”, kaže Bilić.

Sibenik, 071023.
HNK.
Premijera predstave Dodji gola na veceru u reziji Nine Kleflin.
Foto: Tonka Lokas/ CROPIX

Tonka Lokas/Cropix

Autor Marc Camoletti uspio je stvoriti briljantnu komediju punu zabavnih zapleta, u kojoj se izmjenjuju krivi identiteti, ulasci na kriva vrata i zbrke. Priča je to o nevjernom mužu i njegovim jadnim pokušajima da provede noć koja je bila popularna i na Broadwayu i na londonskom West Endu.

Glumački ansambl čine Donat Zeko, Ana Perković, Bojan Brajčić, Oriana Kunčić, Lucija Alfier i Krešimir Jelić. Predstava je prilagođena domaćim prilikama te u njoj imamo sraz zagrebačkog i dalmatinskog mentaliteta među prijateljima i potencijalnim, ali i pravim ljubavnicima.

https://www.jutarnji.hr/feed/

Continue Reading

Kazalište

Novi plesni solo umjetnice Roberte Milevoj premijerno 21. i 25. veljače u Puli i Zagrebu

Nova plesna predstava ‘S Robertom‘ autorice i plesne umjetnice Roberte Milevoj premijerno će biti predstavljena 21. veljače u Puli te potom 25. veljače u Zagrebu. Riječ je o četvrtom u nizu plesnom solu ove istaknute umjetnice koji nastaje u koprodukciji Istarskog narodnog kazališta (INK) i Umjetnič…

Published

on

By

20.02.2025.

Novi plesni solo umjetnice Roberte Milevoj premijerno 21. i 25. veljače u Puli i Zagrebu

Nova plesna predstava ‘S Robertom‘ autorice i plesne umjetnice Roberte Milevoj premijerno će biti predstavljena 21. veljače u Puli te potom 25. veljače u Zagrebu. Riječ je o četvrtom u nizu plesnom solu ove istaknute umjetnice koji nastaje u koprodukciji Istarskog narodnog kazališta (INK) i Umjetnič…

Nova plesna predstava ‘S Robertom‘ autorice i plesne umjetnice Roberte Milevoj premijerno će biti predstavljena 21. veljače u Puli te potom 25. veljače u Zagrebu. Riječ je o četvrtom u nizu plesnom solu ove istaknute umjetnice koji nastaje u koprodukciji Istarskog narodnog kazališta (INK) i Umjetničke Organizacije Nikad kraja. Zagrebačka premijera održat će se u utorak, 25. veljače u 20 sati u Zagrebačkom plesnom centru, uz repriznu izvedbu 26. veljače.

Roberta Milevoj u ovom projektu nastavlja istraživanje vlastite prošlosti kroz autobiografske elemente, koristeći ih kao temelje za koreografski materijal i plesni vokabular. S Robertom dolazi nakon prethodnih radova: Roberta, Roberta (2011), Opet Roberta (2013) i Rob3rta (2019), a umjetnica ponovno postavlja vlastiti identitet kao osnovu za stvaranje izvođačkog djela koje razmatra njenu povezanost s plesom, ali i svakodnevnim životom. Kao ključni koreografsko-dramaturški princip uspostavlja se autoreferencijalnost, a sama izvedba svojevrsno je suočavanje s Robertom unutar i izvan plesa, ali i putovanje kroz dva desetljeća autoričinog rada na profesionalnoj plesnoj sceni.

Specifičnost izvedbe S Robertom ogleda se u autoričinoj odluci da u koreografski materijal uplete vlastite dnevničke zapise, stvarajući tako dinamičnu interakciju verbalnog i neverbalnog. Koreografija balansira između introspektivnog, ispovjednog i poetskog diskursa, s jedne strane te plesnog vokabulara koji je istovremeno suptilan i ekspresivan, s druge strane.

Za izvedbu S Robertom zaslužni su mnogi suradnici, a među njima su dramaturg Luka Bosanac, skladatelj Nenad Sinkauz, oblikovatelj svjetla Anton Modrušan, kostimografkinja Desanka Janković i u funkciji govorne savjetnice – Jadranka Đokić.

 

https://www.jutarnji.hr/feed/

Continue Reading

Kazalište

Tara Thaller glumi dobro reality zvijezdu Candy. Pojavljuju se i njezin krajnje glup tjelohranitelj, čudan svećenik, agresivna policajka…

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija dalo je zanimljivu produkciju, apsurdan suvremeni mađarski vodvilj “Momačka večer”, na granici, rekao bih, između oslobođene glume i totalnog treša. Pisac Vajk Szente (r.1981. u gradiću Orosháza) prominentan je mađarski glumac, što u mađarskom slučaju znači i pj…

Published

on

By

20.02.2025.

Tara Thaller glumi dobro reality zvijezdu Candy. Pojavljuju se i njezin krajnje glup tjelohranitelj, čudan svećenik, agresivna policajka…

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija dalo je zanimljivu produkciju, apsurdan suvremeni mađarski vodvilj “Momačka večer”, na granici, rekao bih, između oslobođene glume i totalnog treša. Pisac Vajk Szente (r.1981. u gradiću Orosháza) prominentan je mađarski glumac, što u mađarskom slučaju znači i pj…

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija dalo je zanimljivu produkciju, apsurdan suvremeni mađarski vodvilj “Momačka večer”, na granici, rekao bih, između oslobođene glume i totalnog treša. Pisac Vajk Szente (r.1981. u gradiću Orosháza) prominentan je mađarski glumac, što u mađarskom slučaju znači i pjevač, zatim je i redatelj i pisac. Također je prominentan glumac mađarski i redatelj Slaven Vidaković (r. 1977. u Pečuhu), s tim da je on eto naše gore list, autohtoni mađarski Hrvat, koji je glumu diplomirao u Zagrebu. Slaven Vidaković vodi, među ostalim, Hrvatsko kazalište u Pečuhu, čija je zgrada obnovljena prije koju godinu i u koju je eto mađarska država uložila milijune i koja daje prosječno tri premijere godišnje. Pisao sam reportažu i o kazalištu i o Vidakoviću, koji je zapravo najpoznatiji mađarski glumac u svom slavnom gradu, ali i redatelj, koji režira posvuda po Mađarskoj a eto je i umjetnički ravnatelj glavnog mađarskog teatra u Pečuhu, Pečuškog narodnog kazališta.

Vidaković je režirao niz komedija u domovini, cijenjene su i njegove režije mjuzikla, a “Momačka večer” jest u Mađarskoj, a i šire, zbilja veliki hit. Međutim, lako je proizvesti nesporazum. Naime, posrijedi je rad koji bih najradije nazvao eksperimentalnom komercijalnom predstavom – radnja je namjerno toliko razvedena, preuveličana i neuhvatljiva da je ne možeš zapamtiti, odnosno uvijek ti štogod promakne, tko koga i zašto. Već u naslovu se krije iznevjereno očekivanje. Naime, proslava momačke večeri podrazumijeva da će se okupiti dakle momci, a na ovu očito je došao jedino kum, koji ju je i organizirao. Djeluje malko gej, pogotovo što je kum za njih dvojicu naručio sobu u luksuznom hotelu i tri zdjelice drogom natopljenih čokoladnih kuglica. Naručio je i striptizetu, ali nije jasno zašto. Svi ostali likovi upadaju u radnju naoko slučajno ili zbilja slučajno i nemaju nikakve veze s momačkom večeri: vrlo čudan svećenik, samosvjesna ljepotica iz reality programa, njezin krajnje glup tjelohranitelj, zagonetni gospodin Wat, frustrirana i agresivna policajka s djetetom, bistar sluga… Radnja je sprdnja na račun engleskih, dobro skrojenih komedija, a i svih dobro skrojenih komedija, te se u njoj javljaju svi mogući vodviljski motivi kroz stoljeća: zamjena identiteta, čarobni napitak, lažni identitet, potraga za blagom, iznenadni susret s grijehom iz prošlosti, zamjena očinstva, nevjerni suprug, iznenadni gubitak novca, iznenadni dobitak novca, nepoznati sin i tako dalje i tako bliže, sve uz salonski mizanscen sa scenom opkoljenom vratima kroz koja se neprestano ulazi i izlazi. Nema u cijeloj radnji niti jednog jedinog monologa, niti jedne jedine “realistične” situacije, a teče što je moguće brže, no svejedno cijelo zbivanje s pauzom traje dobra tri sata.

Momačka večer

/Ines Novković

Momačka večer

/Ines Novković

Scena Balázsa Horesnyija jest totalni tapetarski, namjerni dakle kič: luksuzna, rekao bih postrenesansna hotelska soba kao iz francuskog dvorca, cijela papirnata i ponešto modernijeg, boljeg namještaja plus golemi hladnjak. Kostimi Mirjane Zagorec nenametljivo su suvremeni, a kad moraju biti zadani kostimi, za striptizetu, za časnu, za sobara, onda su prikladni i općenito ne kvare fizikus akterica i aktera, nego ih, štoviše, podupiru u gradnji i karaktera i odnosa među likovima.

Dvojica su dakle protagonista, mladoženja i njegov kum, Simon i Alex, prijatelji iz djetinjstva, obojica obiteljski liječnici. Obojica su zapravo isprva stereotipni šmokljani, koji međutim reagiraju neobično poduzetno kad upadnu u nevolje. Simona igra Ronald Žlabur, koji je od početka u krajnje povišenom tonu te zbilja riskira da se uloga izduši, da tako kažem, dok se razvija duga i komplicirana fabula. Ali on postaje sve zanimljiviji, a i manje hektičan kako vrijeme odmiče. S posve suprotne pozicije kreće Matija Kačan kao Alex. On je ispočetka krajnje, rekao bih, flegmatičan, kao da glumi Čehova, usporen, čak i monoton, ali s vremenom postaje sve plastičniji, otkriva humor, potisnutu ludost i na koncu se može reći da osvaja publiku svojom sve življom, nenametljivo autoironičnom pojavom. Usidren u zabavnu ulogu lažnog svećenika jest i Igor Mešin, kojemu nije prvi put da nosi dakle rimski kolar, odnosno bijeli svećenički ovratnik. Grandioznom pojavom scenu čini začudnom Damir Lončar kao tjelohranitelj Bob, koji se isto služi postupkom iznevjerenog očekivanja. Naime, neprestano očekuješ od njega nasilje i akteri ga se plaše, a jedino u čemu je strašan jest to da je neponovljivo blesav, te u toj blesavosti koliko hrabar, toliko i neopasan. Mr. Wat Zlatka Ožbolta također je megakarikatura, ali uspjela, pri čemu je njegov striptiz možda najzabavniji moment predstavljanja. Roko Sikavica igra Londinera (poslužitelja, germanizam), kao stereotip bistrog sluge, koji ostaje apsurdan u tonu do konca i zato uvjerljiv.

Momačka večer

/Ines Novković

Momačka večer

/Ines Novković

Glavni je možda minus djela što su ženske uloge baš lošije napisane i nenamjerno stereotipne. Reality zvijezdu Candy ipak začudno funkcionalno igra Tara Thaller, cvrkuće poput umjetne inteligencije. Nera Stipčević kao Mona, mladenka, jest gotovo psihološka uloga zabrinute žene pred brakom, a Ružica Maurus kao Daisy predstavlja gotovo robotsku, premda simpatičnu pojavu.

https://www.jutarnji.hr/feed/

Continue Reading

Trending