Naslov: Fronta se još nije raspala, ali… Gradovi padaju jedan za drugim, a na površinu je isplivao glavni problem ukrajinske vojske!
Sažetak: Četvrtak 30. siječnja ujedno je 1072. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, no početak 35. mjeseca žestokih borbi i dalje je umjereno hladan (noćne temperature do 5 stupnjeva), s očekivanim zahlađenjem i novim padalinama krajem ovog tjedna. Takvo vrijeme tijekom zadnje načelno sušne godine nije bilo dovoljno da stvori mnogo blata koje bi radikalno usporilo široke vojne operacije. Održavanju borbenog ritma doprinijela je i činjenica da su borbe uvelike koncentrirane oko niza većih naselja s boljom prometnom infrastrukturom – dok ukrajinski manjak pješaštva konstantno otvara prostor za polagano napredovanje ruskih jurišnih skupina pješaštva (koje su male i tek ponegdje kombinirane s većim količinama mehanizacije). Iako se zadnja dva mjeseca spominjalo postupno usporavanje ritma ruskog napredovanja, napredovanje je ipak bilo održano makar i u sporijem ritmu, sve od početka lanjskog listopada pa do danas.
Efekti ovoga jasno su vidljivi na nizu pojedinačnih odsjeka bojišnice, a posebice u ruskom zauzimanju niza gradova u negdašnjoj pozadini bojišnice (6. siječnja Kurahove, 27. siječnja Velika Novosilka, dok je slična objava o Torecku samo pitanje vremena, a ni Časiv Jar nije daleko). Pri tome, u ukrajinskim je rukama ostao Pokrovsk, logistički centar jugozapada ukrajinske oblasti Donjeck, kojem su se neprijatelji od lanjskog kolovoza približavali s istoka, da bi onda od prosinca krenuli i u prodor južno od grada. Dakle, riječ je o urbanom prostoru koji više nipošto nije u zaleđu, gdje agresori sada s istoka, jugoistoka, juga, a postupno i s jugozapada prijete (kako samom gradu, tako i dvjema velikim prometnicama koje ga povezuju s gradovima Dnipro na zapadu i Kostjantinivka na sjeveroistoku).
Sumy
Handout/Afp
Naravno, sasvim je otvoreno pitanje hoće li tu ruska odluka biti da se krene u bitku za grad odmah nakon čišćenja spomenutih manjih urbanih uporišta koja su dugo bila oslonac ukrajinske obrane u Donjeckoj oblasti (pa time i u daljnje zaokruživanje kontrole nad tom regijom koju se ionako formalno „prisajedinilo“ Rusiji još krajem rujna 2022. godine) – ili će se nastaviti s postupnim okruživanjem Pokrovska i naletom južno od grada u smjeru zapada, gdje na samo nekoliko kilometara stoji administrativna granica s Dnjepropetrovskom regijom koja do sada nije bila u punini dotaknuta kopnenim ratovanjem. Slične dileme izaziva i pitanje kontrole grada Časiv Jar, oko 60 km sjeveroistočno od Pokrovska – mjesta samo desetak km zapadno od Bahmuta, osvojenog još krajem svibnja 2023. godine. Rusi su do Časiv Jara stigli u srpnju 2024. godine, da bi onda postupno krenuli napadati i njegove istočne četvrti zaštićene tamošnjom trasom vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“. Krajem rujna postupno se bilježilo i upade prema centru grada, prvo koncentrirane na sjeveroistočne prilaze, onda s juga, a konačno i s istoka prema industrijskom kompleksu tvornice vatrostalnih proizvoda (navodno kompletno zauzeta 21. siječnja ove godine).
PROČITAJTE VIŠE – Žestok prodor u Kursku, Rusi prešli čak i granicu, Ukrajinci prvi put lansirali ‘Pakao‘, rezultati su impresivni!
Potencijalno zauzimanje Časiv Jara, gradića od oko 12,5 tisuća predratnih stanovnika, Ukrajinu lišava povišene obrambene pozicije okružene prirodnim preprekama. No, dok problem Časiv Jara definitivno ostaje u okvirima agresije na Donjecku oblast, ipak je otvoreno pitanje kuda Rusi namjeravaju napredovati dalje po okupaciji – da li na jugozapad (do desetak km udaljene Kostjantinivke), na sjeverozapad do dvadesetak km udaljenog Kramatorska (administrativnog središta preostale ukrajinske Donjecke oblasti), ili pak u oba ova smjera istodobno. U danima koji dolaze vidjet će se i kako Ukrajina (politika te Oružane snage) podnosi ove terenske udarce, koji jesu neugodni ali sami po sebi nisu fatalni. Naime, gubitak sva 4 spomenuta manja grada uz bojišnicu za sada ne izgleda kao da bi vodio širem raspadu fronte i otvaranju prostora za neki širi ruski mobilni prodor – naime, teren se redovito napušta postupno, uz borbe te povlačenje glavnine snaga branitelja koje ostaju sposobne nastaviti borbu u pozadini donedavne bojišnice. Pri tome se gube kilometri prostora, pojedina naseljena mjesta i ponešto infrastrukture – ali sve su to resursi kojih Ukrajina ipak ima, i čiji gubitak ne bi odmah trebao predstavljati bilo slom države bilo obrambenog sustava.
Ukrajinski saveznici
Dok rat u Ukrajini i u pograničnim ruskim regijama bjesni svakodnevno, a obje strane više ili manje vjerodostojno bilježe protivničke žrtve i tehničke gubitke, nije nepoznanica da se međunarodna politika zadnjih tjedana fokusirala na Sjedinjene Američke Države i njihovog novog predsjednika. Naravno, u već poznatom stilu Donalda Trumpa – u vjetar su odmah otišla sva obećanja o zaustavljanju rata unutar prvoga dana na vlasti, da bi uskoro u pitanje došla dostižnost ovakvih nastojanja i u prvih 100 dana nove republikanske vlasti u Washingtonu.
Također, Trumpovu predsjedničku inauguraciju u ponedjeljak 20. siječnja nije popratilo nikakvo primirje (o kojem se nagađalo proteklih mjeseci), jednako kao što nije bilo ništa ni od ruskih planova da se do tog datuma ukrajinske snage izbaci s prostora Ruske Federacije u regiji Kursk. Jedino se moglo jasno vidjeti raslojavanja među ukrajinskim saveznicima – gdje SAD ulaze u fazu unutarnjih problema, a većina Europe i dalje (barem verbalno) podržava Ukrajinu, što je 27. siječnja okrunjeno još jednim šestomjesečnim produljenjem EU sankcija prema Ruskoj Federaciji. Dok se ovo uspjelo postići tek prihvaćanjem inzistiranja Budimpešte i Bratislave o zabrinutosti EU „stanjem energetske sigurnosti“ plinovoda i naftovoda koji iz Rusije kroz Ukrajinu idu prema EU. Istovremeno se teško oteti dojmu da Mađarska i Slovačka na momente zvuče kao da im politiku prema Ukrajini sastavljaju u Moskvi, a ne u vlastitim glavnim gradovima – posebno u nastojanju da se povežu pitanja uvoza ruskih energenata preko Ukrajine s temom ikakvih potencijalnih mirovnih pregovora. Uz pitanje nastavka njihove opskrbe ruskim energentima preko transportnih pravaca u Ukrajini (što je kao tema trebalo biti dovršeno krajem 2024. te istekom transportnih ugovora Gazproma s Ukrajincima), to se posebno očitovalo i na stavovima Mađarske te Slovačke oko pitanja pristupa Ukrajine bilo EU bilo NATO savezu. Za to vrijeme, proteste građana nezadovoljnih ovakvom politikom koja je u suprotnosti s čitavim EU/NATO smjerom u Bratislavi (baš kao i u Beogradu) tamošnji vlastodršci opravdavaju i radom nekih „zapadnih faktora“ (navodno aktivnih i u prosvjedima u Gruziji ili svojedobno na ukrajinskom Majdanu). Jednako je tu nepromijenjen ostao i stav ruskih ratnih saveznika – Bjelorusije, čiji je predsjednik Lukašenko obnovio mandat izborima između 21. i 25. siječnja, te Sjeverne Koreje (koja navodno jača slanje vojne opreme, a svoje je ljudstvo privremeno povukla s prvih crta bojišnice u regiji Kursk nakon velikih gubitaka u zadnja dva mjeseca) – dok određene političke igre nadalje igra samo Iran, koji je ipak 17. siječnja s Rusijom potpisao Ugovor o strateškom partnerstvu na idućih 20 godina.
Za to vrijeme medijskim prostorom kruže naznake nekakvog američkog mirovnog plana koji bi od obje strane tražio primirje u vrijeme Uskrsa i ukrajinsko povlačenje iz Kurska, uz perspektivu ukrajinskog članstva u EU (ali ne i NATO) te odustajanje od povratka okupiranih prostora, a onda početkom svibnja i kraj izvanrednog stanja te provedbu izbora (predsjedničkih krajem ljeta, te parlamentarnih i lokalnih u jesen). Zauzvrat bi se Rusiji postupno skinule sankcije i valjda ne bi bio nastavljen rad na radikalnom sniženju međunarodnih cijena nafte (prema granici od 30 do 45 USD po barelu). Naravno, ako u ovim navodima ima istine, o svima tek treba čuti od zaraćenih strana. Uz pitanje vjerodostojnih sigurnosnih garancija, u međuvremenu je poseban problem za Ukrajinu (ali ne samo za Ukrajinu) i američko zamrzavanje pružanja sve strane pomoći, proglašeno 24. siječnja – koje je u samo nekoliko dana do daljnjega zamrznulo i čitav niz aktivnosti u ovoj ruskom agresijom pogođenoj državi. Iako je ubrzo postalo jasno kako se to ne odnosi na provedbu već ranije dodijeljene vojne pomoći, čitav niz humanitarnih djelovanja Ministarstva vanjskih poslova SAD, agencije USAID i drugih ugovornih provoditelja širom Ukrajine morao je naprasno stati barem na 90 dana navodne revizije, ako ne i bitno dulje. Budući se glavnina tih aktivnosti u Ukrajini događala na lokalnoj i regionalnoj razini, tijela centralne države u Kijevu tek su postupno postala svjesna opsega ovog problema – da bi onda krenula prikupljati popis takvih zaustavljenih projekata te rješavati vlastito ili savezničko zamjensko financiranje za one od kritičnog značaja.
Vojna pomoć saveznika
Dok politička sfera stenje pod teretom promjena u Washingtonu, Ukrajina je iz Litve dobila paket vojne pomoći, a odlučivanje o nečem sličnom je za četvrtak 30. siječnja najavila i Vlada Republike Hrvatske prilikom posjete ukrajinskog premijera Denisa Šmihala Zagrebu. Dok se hrvatsku odluku na kraju nije ipak vidjelo (budući da nije održana sjednica Vlade), Velika Britanija je najavila slanje prema bojištu svog novog protuzračnog sustava Gravehawk, a Francuska u prvom kvartalu ove godine spominje i borbene avione Mirage konačno u ukrajinskoj službi. No tek treba riješiti i neke bitno banalnije probleme vojne logistike. Među ostalim je to i proizvodnja zamjenskih cijevi za zapadno topničko oružje u ukrajinskoj službi. Dok SAD navodno imaju problema s ispunjavanjem ukrajinskih zahtjeva bez dodatnih investicija koje mora odobriti Kongres, iz Velike Britanije se još prošlog tjedna čulo o dodjeli ugovora teškog 61 milijun funti tvrtkama BAE Systems i Forgemasters baš u tu svrhu.
Slično su zanimljivi i odnosi Ukrajine s Izraelom, koji navodno ipak još nije odlučio Kijevu isporučiti razno oružje sovjetskog i ruskog podrijetla zarobljeno tijekom nedavnih borbi u Siriji te Libanonu. Iako je to bilo predmetom privatne inicijative pojedinih zastupnika u Knesetu, takve teme još nisu dospjele na državnu razinu. No lako bi moglo biti da je Ukrajini stigla pomoć u sasvim drugačijem obliku. Naime, zapadni mediji navode da su SAD iz skladišta u Izraelu prebacile desetine raketa za protuzračne sustave MIM-104 Patriot, nakon što je Izrael lani taj oružni sustav kod sebe povukao iz operativne službe. Navodno su rakete za ovo oružje, inače kritično tražene u Ukrajini, krajem rujna iz Izraela vraćene u SAD na popravak – da bi onda preko Poljske bile usmjeren put Kijeva, baš kako je Washington prije dvije godine praznio i skladišta topničkog streljiva u Izraelu. Dok svi službeni izvori odbijaju komentirati ovakvu transakciju, mediji spominju da je tu igrala bitnu ulogu i ukrajinska dozvola da ultra ortodoksni Izraelci u većem broju godišnje hodočaste u Uman, gdje je pokopan poznati rabin Nahman.
Časiv Jar
Handout/Afp
Stanje na bojištima – ruska regija Kursk
Od Ukrajine okupirani prostor na jugozapadu ruske regije Kursk nalazio se tijekom zadnja dva mjeseca pod konstantnim napadima ruskih snaga. Zato i ne čudi da se od prvotnih oko 1.200 kvadratnih km sada govori o okupiranoj zoni veličine oko 400 km kvadratnih. Ipak, ovi bi podaci mogli na prvi pogled varati, budući se tu brojalo i opsežne prostore tzv. „sivih zona“ u kojima je bjesnilo manevarsko ratovanje bez čvrstih okupacija i utvrđenih linija tako tipičnih za bojišta u samoj Ukrajini. Kako je glavnina ruskih napada bila koncentrirana na zapadnu i sjeverozapadnu stranu okupirane zone – ondje je došlo i do najvećih promjena, a bojišnica se od sredine prosinaca načelno pomakla 4 do 6 km prema istoku. Konkretno, Ukrajinci su postupno svoje obrambene položaje uz tamošnju rijeku Snagost (selo Nikolaevo-Darino službeno „oslobođeno“ tek 27. siječnja) zamijenili zapadnijim položajima uz rijeku Loknja (među selima Sverdlikovo, Lebedevka, Nikoljskij, Viktorovka, Malaja Loknja, Staraja Soročina i Novaja Soročina). Sjeveroistočni rub okupirane zone također je bio pod napadima, a njegovih desetak kilometara tijeka prema jugoistoku karakterizira rusko „oslobađanje“ sela Ruskoe Porečnoe oko 7 .siječnja, dok se južnije bilježe borbe prema naseljima Kosica i Čerkaskoe Porečnoe. Iako je Ukrajincima uspjelo održati položaje oko lokalne magistrale R200 (od okupirane Sudže prema ruskom Boljšoje Soldatskoje) – bitno im je lošije išlo na istočnim te jugoistočnim prilazima gradu Sudža. Ondje fronta ide od sela Mirni, preko Bondarevke do Mahnovke, uz osjetan gubitak uporišta u selu Čerkaskaja Konopeljka 5. siječnja ove godine. Upravo zato je i ostatak jugoistočnog ruba od Ukrajine okupirane zone ostao ondje načelno oslonjen na rijeku Psjol, te tamošnja naselja Kurilovka i Guevo.
PROČITAJTE VIŠE – Tabak: ‘Ove snimke koje dolaze iz Ukrajine, toga kod nas nema. Gusjeničari praktički plivaju…‘
Napomenimo da čitav taj prostor Rusi i dalje redovito gađaju iz zraka, bacajući dnevno po više desetaka vođenih zrakoplovnih bombi razne ubojne moći, a Ukrajinci im prvenstveno uzvraćaju bespilotnim letjelicama te raketnim topništvom. Dok se na ruskoj strani redovito bilježe kršenja ratnog prava prema zarobljenicima (ne samo strijeljanja već i sudski postupci pod raznim optužbama) – zanimljivo je da civilne vlasti regije pod vodstvom vršitelja dužnosti guvernera regije Aleksandera Hinšteina tek postupno promišljaju uvođenje policijskog sata u regiji, osnivanje koordinacijskih vijeća za rješavanje problema građana, te procesuiranje niza optuženih za pronevjeru sredstava koja su prije ljetošnjeg ukrajinskog upada bila usmjerena prema izgradnji obrambenih instalacija uz granicu i u unutrašnjosti regije.
Stanje na bojištima – Ukrajina
Za razliku od ruske regije Kursk, vojno stanje na bojištima u Ukrajini posljednjih se tjedana bitno jasnije kretalo na štetu branitelja. No niti su pomaci agresora bili bilježeni baš na svim potezima bojišta, niti je sve to za sada izazvalo šira te nekontrolirana urušavanja obrane. Ipak, i to je bilo dovoljno da na površinu još jasnije dođu problemi koji ima Ukrajina – ne samo čisti nedostatak ljudstva, već puno prije teški nedostaci i suštinska neodgovornost u zapovijedanju, posebno na višim razinama zapovjednog lanca. Već dugo je vidljivo da se glavnina borbenih djelovanja s ukrajinske strane izvodi do razine bojne, da brigade često djeluju sa svim sastavnim dijelovima rastrganim širom bojišnice, a viših postrojbi zapravo nema (regionalna zapovjedništva su ustrojena teritorijalno, pa koncentriranje snaga u kriznim točkama u njihovoj zoni brzo nadilazi njihove koordinacijske sposobnosti). Sve to, naravno, ne uspijeva onda sanirati ni Glavni stožer koji se redovito bavi kriznim mikro-upravljanjem, dok gotovo nitko s vojnim znanjem i detaljnim uvidom na kraju ne promišlja strategiju ili priprema snage i resurse za predstojeće faze rata. Dobri primjeri problema su tu svi mjeseci koji su morali proteći da bi ukrajinske vlasti konačno odustale od formiranja novih brigada umjesto jačanja postojećih, kao i činjenica da se kvalitetnog vojnika u liku generala Mihaila Drapatija 29. studenog prošle godine postavilo na mjesto zapovjednika ukrajinskih Kopnenih snaga da bi mu onda 26. siječnja predsjednik Zelenski paralelno natovario i upravljanje operativno-strateškom grupom Horticija – najžešćom borbenom zonom u posebnim problemima.
Sumy
Handout/Afp
Što se terena tiče, treba napomenuti da su proteklih tjedana krajnji sjever i krajnji jug bojišnice u Ukrajini zapravo bili suštinski ponešto manje dinamični. Naima, na sjeveru Harkivske oblasti bojišnica je bila prilično stabilna (ustrajne borbe bilježene oko ukrajinskog uporišta Lipci, kod Staricje i na prostoru uvelike uništenog Vovčanska), baš kao i na krajnjem jugu – gdje se sukobi ponekad bilježe na riječnim otocima u slivu Dnjepra, te u Zaporižju (periodički kod Kamjaske, te na prilazima ukrajinskom gradu Orihivu). Ponešto je aktivnije bilo na rijeci Oskil kod Kupjanska – no ondje prvo i osnovno treba napomenuti činjenicu ruske stabilizacije mostobrana na zapadnoj obali rijeke kod mjesta Dvorična. Ne samo da je taj ruski prodor opstao tijekom zadnja praktično dva mjeseca, već je postao i dovoljno stabilan da ruski službeni izvori 27. siječnja službeno objave okupaciju ovog sela (iz kojeg sada kreću djelovanja po okolnim položajima branitelja na toj obali rijeke). Ostatak bojišnice u širem okolišu ukrajinskog grada Kupjanska ostao je od kraja prošle godine uglavnom statičan – naravno, osim zone smještene oko 30 km južnije, gdje su Rusi svoje izbijanje na istočnu obalu Oskila ojačali i širenjem prilaznog koridora oko naselja Pišćane Donje (prvenstveno kroz okupaciju okolice sela Lozova, koje je neslužbeno okupirano 22. prosinca, što je službeno bilo objavljeno 6. siječnja).
Pokrovsk
Genya Savilov/Afp
Slično tome, potez od oko 55 km prema jugu uz administrativne granice Harkivske, Luganske i Donjecke oblasti pa sve do rijeke Siverski Donjec također je proteklih tjedana bio poprištem izuzetno žestokih borbi. Ipak, konkretnih je pomaka na karti tu bilo iznimno malo – selo Nadija su Rusi proglasili okupiranim 4. siječnja, Ivanivka 6. siječnja, okupacija Terni je službeno proglašena 14. siječnja, Novojegorivka 20. siječnja i Tvrdohlibove 26. siječnja. Svi ti porazi nisu doveli do bitnijih pomicanja bojišnice, a borbe se i do danas izgleda vode u neposrednoj okolici ovih uvelike razrušenih naselja. To je sve bilo bitno žešće i aktivnije od borbene zone neposredno na jug od rijeke Siverski Donjec, gdje okršaji na širim prilazima gradu Siversku izbijaju tek povremeno i naizgled bez ikakvih većih uspjeha za agresora.
Nažalost, ne može se reći isto i za stanje u Časiv Jaru, ukrajinskom gradu na samo desetak km zračne linije zapadno od okupiranog Bahmuta. Ne samo da su agresori napredovali sjeverno od grada te onda pod svoju kontrolu doveli dobar dio naselja obiteljskih kuća na sjevernom rubu grada, već je njihov pritisak s istoka izgleda pod rusku kontrolu doveo i kompletan glavni prostor tamošnje tvornice vatrostalnih materijala, čiji su pojedini manji pogoni razasuti i širom naselja. No, kako izgleda, protunapadi branitelja i dalje održavaju obranu središnjeg dijela Časiv Jara, iako je uvelike pitanje vremena kada bi se tamošnje stanje moglo promijeniti zbog jakog ruskog pritiska. Tek malo stabilnije izgleda situacija na južnom kraju Časiv Jara (naselja Ševčenka i Levanevskog, uz rusko napredovanje u području četvrti Pivdenji/Južni), te kod nedalekih sela Stupočki i Bila Gora. Doduše, još je lošija situacija u zoni ukrajinskog grada Torecka, oko 22 km južno od Časiv Jara. Ondje su u zadnje vrijeme agresori praktično pa zaokružili okupaciju glavnine ove urbane zone – pa iako ta činjenica još nije i službeno oglašena, ipak je jasno da se ondje borbe nadalje vode tek oko sjeverne četvrti Krimske, te nekoliko manjih rudnika na sjevernom te sjeverozapadnom rubu urbane zone. Također, navodno se i dalje drže pojedini ukrajinski položaji jugozapadno od Torecka, s naglaskom na sela Šćerbinivka i Novospaske (Leonidivka navodno okupirana 10. siječnja).
Donjecka oblast
Genya Savilov/Afp
Za razliku od navedenih područja većih teritorijalnih promjena, i nadalje se drže ukrajinske obrambene linije između Torecka i Pokrovska, uz određene promjene samo u zoni sela Vozdviženka (nakon više mjeseci borbi okupirano 9. siječnja, što je službeno bilo objavljeno 19. siječnja). Tu se ruski pritisak onda nastavio prelijevati na sjeverozapad, u smjeru strateški važne prometnice T-0504 (Pokrovsk-Kostjantinivka), od koje su agresori trenutno oko kilometar udaljeni. Zbog toga ne čude ni žestoke borbe u smjeru proboja, kao i u obližnjim selima (Elizavetivka na zapadu, Malinivka na sjeverozapadu, Vodjane Druge na sjeveru te Baranivka na sjeveroistoku, gdje se u utorak 28. siječnja bilježilo i manje napredovanje agresora). Ostatak istočnih i jugoistočnih prilaza Pokrovsku bio je manje podložan teritorijalnim promjenama usprkos inicijativi Rusa (potez od Miroljubivke na sjeveru do sela Lisivka) – dok je jug i jugozapad zadnjih tjedana bio poprište posebno oštrih borbi te ruskih napredovanja. Bojišnica ondje ide oko 15 km na zapad od Lisivke – a borbe se vode sjeverno od niza sela koja su još krajem prošle godine bila ukrajinske otporne točke: Dačenske (okupirano 30. prosinca, službeno objavljeno 6. siječnja), Zelene (okupirano 13. siječnja, službeno objavljeno 26. siječnja) i Vidrodženja (okupirano do 3. siječnja), Ševčenko (službena objava okupacije 11. siječnja, uz ukrajinsko priznanje do 19. siječnja), Pišćane (službena objava okupacije 13. siječnja, uz ukrajinsko priznanje do 16. siječnja), te Vovkove (okupacija 3. siječnja uz službenu rusku objavu 21. siječnja) i Kotline (okupacija 25. siječnja). Posebno treba napomenuti da se naselje Kotline nalazi oko 7 km jugozapadno od Pokrovska, na trasi južne pruge Pokrovsk-Dnipro, tako da njegovo zauzimanje uz dodatak opkoljavanju Pokrovska nosi i prekid jednog od bitnih pravaca regionalne željezničke logistike. Ujedno, bojište kod nedalekog sela Udačne (oko 3 km jugozapadno, također na istoj željezničkoj trasi) predstavlja i sjeverni ugao 15 km dugog poteza koji prema jugu predstavlja maksimalno približavanje Rusa administrativnoj granici ukrajinske oblasti Dnjepropetrovsk (od 5 km kod Udačne, pa sve do 10 km južnije kod Sribne), koja bi mogla biti idući veliki ratni cilj agresora. Napomenimo da je čitav spomenuti prodor uglavnom odrađen u zadnja dva mjeseca, uz rusko osvajanje dvadesetak sela na prostoru ukupne površine do 60 km kvadratnih, sjeverozapadno od 6. siječnja službeno okupiranog ukrajinskog grada Kurahove.
Pokrovsk
Genya Savilov/Afp
Krajnji jugoistok bojišta
Dok je potez južno od sela Udačne zadne vrijeme poprište izuzetno žestokih borbi (Uspenivka, Novooleksandrivka, Nadiivka, Preobraženka, Sribne) – posebno je neugodna situacija desetak kilometara južnije, oko ukrajinskog sela Andriivka na rijeci Vovči. Ondje se nalazi sjeverni ugao ukrajinskog izboja prema istoku koji je preostao nakon pada grada Kurahove u ruske ruke i postupnog povlačenja glavnine branitelja grada. Između rijeka Vovča i Suhi Jali ondje Ukrajinci i dalje drže sela Dačne na istoku, te Ulakli i Konstantinopil na jugu (oko 30 kvadratnih kilometara prostora), no za očekivati je da će ta ravničarska zona također postupno prijeći u ruske ruke.
Konačno, od sela Konstantinopil bojišnica teče oko 23 km na jugozapad (od ukrajinskih uporišta Bahatir i Rozliv, zapadno od osvojenih sela Rozdoljne i Novi Komar) sve do Velike Novosilke. Ovo ukrajinsko uporište se početkom prosinca našlo ugroženo s istoka i jugoistoka (nakon pada Vugledara), da bi se tu onda nadovezali pomaci agresora i s juga (iz područja oslobođenih u neuspješnoj ljetnoj ofenzivi 2023. godine) – tako da je grad na tri rijeke (Mokri Jali, Šajtanka i Kašlahač) postupno padao u ruske ruke. Situacija je postala kritična 17. siječnja nakon ruskog osvajanja prigradskog naselja Vremivka na jugozapadu, čime su branitelji ostali ograničeni tek na središnji dio grada kojeg je tok rijeke Mokri Jali dijelio od ukrajinskog prostora na sjeverozapadu – doduše bez ikakvih preostalih mostova. Kako se naknadno čulo, tijekom vikenda 25. i 26. siječnja branitelji su iskoristili gustu maglu te uspjeli evakuirati većinu ljudstva 110. brigade preko rijeke, da bi onda u iduća tri dana agresori dovršili osvajanje grada (službena objava okupacije 27. siječnja). Dok se i dalje bilježe borbe na prilazima Velikoj Novosilki, baš kao i na zapadu (Rivnopilj i Novosilka) te sjeverozapadu (Priviljne i Burlacke) – gubitak same Velike Novosilke ukrajinski će branitelji još neko vrijeme bolno osjećati. Ipak, još nije jasno predstavlja li taj nastavak lokalnih borbenih djelovanja tek utvrđivanje novoosvojenih ruskih pozicija, ili se već nastavlja i daljnji pritisak na ovaj krajnji jugozapad preostalog ukrajinskog dijela Donjecke oblasti – čija je potpuna okupacija već dugo za Vladimira Putina jedan od strateških ciljeva čitavog ratovanja u Ukrajini.
Objavljeno: January 31, 2025
