Naslov: MICHEL HAZANAVICIUS: Morate naći način da kažete a da ne govorite, ali da ne lažete…
Sažetak:
Animirani film francuskog oskarovca Michela Hazanaviciusa ‘Najdragocjeniji teret’ prikazan je u Berlinu u ponedjeljak, 27. siječnja, kada je obilježena 80. godišnjica oslobađanja posljednjih zatvorenika iz Auschwitza. Hazanavicius je prisustvovao projekciji filma
U ponedjeljak, 27. siječnja, u Njemačkoj se obilježila 80. godišnjica oslobađanja Auschwitza i posljednjih zatvorenika iz tog konc-logora. Tom prilikom, u Berlinu je prikazan animirani film francuskog redatelja Michela Hazanaviciusa „Najdragocjeniji teret“ (La Plus Précieuse des merchandises). Hazanavicius je prisustvovao projekciji filma i sudjelovao u panel diskusiji naslovljenoj „Zašto trebam brinuti o prošlosti?“.
Hazanavicius se u slučaju ovog filma odlučio na ekranizaciju istoimene knjige 85-godišnjeg autora Jeana-Claudea Grumberga objavljene 2019. godine. Radi se o priči o židovskoj obitelji koja je 1943. deportirana vlakom u konc-logor Auschwitz. Tijekom putovanja kroz Poljsku otac odlučuje jedno od njihove dvije bebe baciti iz vlaka u snijeg, a nju pronalaze drvosječa i njegova supruga koji je usvajaju bez obzira na to što je Židovka čiji se roditelji smatraju „ljudima bez srca“ koji su „ubili Isusa“.
Tim povodom prošlog tjedna, ekskluzivno za Nacional, razgovarali smo u Parizu s Hazanaviciusom, najpoznatijem po nijemom crno-bijelom filmu „Umjetnik“ koji je 2012. osvojio pet Oscara, uključujući onaj za najbolji film, dok je on osvojio Oscara za najboljeg redatelja i najbolji originalni scenarij. Osim o filmu „Najdragocjeniji teret“, razgovarali smo i o eseju koji je Hazanavicius prije nekoliko mjeseci napisao i objavio u listu Le Monde. On, čiji su bake i djedovi Židovi koji su se nakon Prvog svjetskog rata doselili u Francusku iz Poljske i Litve, postavlja pitanja o današnjem položaju Židova te se pita „Zašto imam dojam da sam, iako pripadnik manjine, postao dio dominantne kaste, predvodnik ugnjetavanja, imperijalizma i nepravde? Kako sam u tako kratkom vremenu postao tako zao?“. Ujedno, on se pita „Zašto, kada se sudi Netanyahuu, često čujem da je to suđenje Izraelu, čak i suđenje Židovima, umjesto da se jednostavno kaže da se sudi radikalnom desničaru?“.
NACIONAL: Nikada se u svojoj karijeri niste bavili animiranim filmom. Kako je došlo do toga da odlučite snimiti dugometražni animirani film?
Nikada nisam imao želju snimiti animirani film, ali dobio sam knjigu i odmah mi je postalo jasno da je moram ekranizirati koristeći animaciju. I to zato što knjiga sadržava neke mračne dijelove. Jean-Claude Grumberg je autor knjige, njegov otac bio je deportiran te je umro tijekom genocida nad Židovima. On je pisao o tome tijekom 60 ili 65 godina, tijekom svog cijelog spisateljskog života. Nije lako pisati o tome, kao što nije lako prikazati tu knjigu kroz filmske scene. Imate konc-logor, imate vlak, imate deportaciju. Imao bih problema sa snimanjem tih scena, znalo bi se da su, u igranom filmu, odglumljene. Izgledale bi lažno. Kako sam trebao oprezno pristupiti temi, tako sam se odlučio za crtanje jer crteži ne lažu. Crteži su u službi priče. Možda je to paradoksalno, iako je takav film manje realističan, on ne laže, bliži je istini nego kada se koriste pravi glumci. Osim toga, u priči imam osobu koja, nakon oslobađanja, izlazi iz konc-logora gdje je provela nekoliko godina. Ti ljudi su imali 25 kilograma, ne možeš naći takva tijela. A ako ćeš koristiti specijalne efekte, to neće funkcionirati. Zato je animacija bila najbolji alat.
NACIONAL: Na koji vam je način korištenje animacije pomoglo da ekranizirate ovu knjigu?
Nikada nisam želio snimiti film o konc-logoru, deportaciji, židovskim studentima. Iako su mi nekoliko puta nudili takve scenarije, uvijek sam ih odbijao. Sada sam pristao zbog Jean-Claudea Grumberga koji je od 16. godine bio najbolji prijatelj mojih roditelja. Oduvijek sam ga poznavao i vjerovao sam njegovoj priči iz knjige, znao sam da ne izmišlja. Cijelog života on je vrlo iskren. Bilo mi je važno da ispričam priču koja je zanimljiva djeci. Ne samo djeci, ali i djeci. Zbog toga morate napraviti nekoliko stvari. Prvo, ne želite lagati djeci. Ne želite ni uljepšavati stvari, ali ne želite pisati o nečemu što se nije dogodilo. Ono što se dogodilo je bilo vrlo mračno, tu ste da im kažete istinu, ne želeći ih istovremeno traumatizirati. Morate taktički pristupiti filmu. Morate naći način da kažete a da ne govorite, ali da ne lažete. I to je ono što sam godinama pokušavao. Nisam im lagao, nisam ih traumatizirao. Želio sam na jednostavan način reći neke stvari. Gledajte, ako djeca žele znati više, postoje knjige, filmovi, dokumentarci, tamo će to naći. Ovo nije povijesna lekcija, ovo je fikcija, priča ispričana na jednostavan, ali dirljiv način.
Objavljeno: January 29, 2025