Naslov: VELIKA OBLJETNICA ‘Voljeli bismo da Tvornica lutaka dobije stalnu scenu’
Sažetak:
Tvornica lutaka, nezavisno kazalište za djecu, 9. veljače u zagrebačkoj Scenoteci će obilježiti 20 godina rada. Petra Radin i Mario Kovač pojašnjavaju zašto su njihove predstave – a bilo ih je 60 – specifične, zašto su pet godina bez scene i zašto je Nikola Tesla njihova fascinacija
Tvornica lutaka, nezavisno kazalište za djecu, 9. veljače u zagrebačkoj Scenoteci obilježit će 20 godina rada. Dva desetljeća rada na nezavisnoj sceni velika je brojka, a trag koji je Tvornica lutaka ostavila na svoju publiku, a i dalje ostavlja, nemjerljiv je. Šezdeset autorskih predstava, po čemu je ovo kazalište prepoznatljivo, ali i radionice za djecu koje su zapravo počele godinu dana prije osnivanja kazališta i koje su dale ideju za to, od velikog su značaja za hrvatsku kulturu. Nacional je razgovarao s Petrom Radin i Marijem Kovačem, dvojcem zaslužnim za funkcioniranje kazališta Tvornica lutaka koje već pet godina nema svoju scenu, već predstave izvodi gdje god dobiju poziv.
Glumica i redateljica Petra Radin, osnivačica i umjetnička voditeljica Tvornice lutaka, ispričala je okolnosti i razloge pokretanja ovog kazališta:
“Prije dvadeset i jednu godinu, na otoku Zlarinu, Leon Lučev i ja smo se ljuljali svaki u svojoj mreži usred borove šume i krenuli razgovarati o zlarinskoj djeci. Razmišljali smo što bismo im mogli ponuditi za vrijeme praznika. Nabacali smo nekoliko ideja i sljedeći dan je plakat već bio na vratima zlarinskog dućana. Pozvali smo djecu na radionicu, ali nismo pojma imali koliko njih će se odazvati ni u kakav tsunami će se sve to pretvoriti. Na prvu probu je došlo tridesetak klinaca, među kojima su neki danas već diplomirani glumci. Tako je krenulo Zlarinsko ljeto. Nismo znali ni kako se zove naša trupa, ali smo znali da veselimo sve oko nas, a najviše sebe. Zlarinske predstave su bile nešto posebno. Djeca su bila glavne zvijezde. Polako je festival postao sve profesionalniji, šivalo se i po šezdeset kostima za jednu predstavu, zlarinski bend osmišljavao je songove, a glumili su i odrasli. Otok je živio punim plućima i tako trajao deset godina. Kroz njega su prodefilirali Jasmila Žbanić, Krešimir Mikić, Goran Bogdan, Bojan Navojec, Filip Šovagović, Mario Kovač, Tomislav Jelinčić, Marko Hergešić, Filip Detelić, Ivan Grčić, Slaven Španović, Vlado Martek, Alen Marin, Gorana Marin. Tu sezonsku priču smo željeli pretočiti i u zagrebačku.“
Tako je, kaže, godinu dana kasnije, prije dvadeset godina, nastala prva predstava ‘’Djevojčica sa šibicama’’ u Tvornici kulture. Nisu zalijepili plakat na dućan, ali su poslali obavijest na radio. Uz malo usmene predaje, na prvoj probi se pojavilo pedeset klinaca:
„Bili smo van sebe. Imamo dvoranu, imamo djecu, mi smo tu… I što sada? Ništa, idemo samo jako kao i na Zlarinu, i čudo se mora dogoditi. I dogodilo se. Djeca su glumila mlince, puricu, šibice, voće, zgrade… Trebalo je izmisliti toliko uloga. Snimili smo i radio dramu, a oni su animirali divovske lutke Dunje Niemčić. Nevjerojatno, i nemam pojma kako, ali odazvali su nam se genijalni umjetnici i svi uključili u projekt – TBF, Marija Husar, Edo Maajka je dao glas mlincima, Ivana Sopta… A ono što mi je najemotivnije, mislim da je to bila posljednja ili među posljednjim ulogama Slavku Brankovu. Srela sam ga na Hrvatskom radiju gdje smo snimali vokale i zamolila bi li htio biti peć. Odmah je rekao, može, reci gdje idemo. Kako su se svi odazivali nemam pojma, jer većinu njih nisam tada osobno poznavala. Bila je to čarolija i vjerujem da je sve to odavno bilo predodređeno. Eto nas tu, nakon dvadeset godina, prošli smo nekoliko vlastitih pokretanja scena za djecu, od Centra za kulturu Trešnjevka, Kina Studio, Kina Grič, Histriona pa do trenutačnog statusa – putujućeg kazališta.“
Petra Radin, osnivačica i umjetnička voditeljica Tvornice lutaka, i Mario Kovač, ravnatelj Tvornice lutaka. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO
Kad je riječ o imenu kazališta, Petra Radin kaže da su to odlučili prije premijere. Ne zna kako, ali kaže da joj se samo ‘’otvorilo’’ da će njihov put biti warholovski: donijet će umjetnost ljudima u tvornice, na trgove, u škole, vrtiće, bolnice, domove, pa i u shopping centre. I smislili su ime – Tvornica lutaka. Dječji dramski studio nastavljao se godinama, a oni su počeli raditi profesionalne predstave. Tijekom nekoliko godina pridružio im se Mario Kovač, najprije u ulozi Graška, a zatim kao ravnatelj. Na desetu obljetnicu Tvornice lutaka preuzeo je štafetu i više ga ne daju.
Glumac i redatelj Mario Kovač, ravnatelj Tvornice lutaka, 2011. godine, nakon što je Leon Lučev odlučio privremeno odseliti izvan Hrvatske, ‘’uskočio’’ je u ulogu ravnatelja. Kaže da je taj naziv samo pro forma jer se odluke umjetničke prirode u Tvornici lutaka donose zajednički, bez hijerarhije ili ičijeg šefovanja. Osam je predstava režirao u Tvornici lutaka, neke samostalno, a neke s Petrom Radin, a sudjelovao je u radu na još barem toliko predstava u drugim funkcijama, kao glumac ili dramaturg:
„Specifičnost tih predstava je da se tijekom rada gubi stroga granica podjele posla kao u profesionalnim kazališnim kućama. Na neki način svi pomalo režiramo, pišemo tekst, glumimo ili se bavimo različitim aspektima rada na predstavi: vrlo često se i mijenjamo u tehničkim zadacima pa nerijetko netko od glumaca pušta glazbu ili vodi rasvjetu na predstavi. Duh koji okružuje Tvornicu lutaka me više podsjeća na studentske dane uživanja u kazalištu nego na profesionalne dane strukovno-zanatskog rada. Nema ni pritiska stvaranja ‘hita’ ili punjenja blagajne pa je sloboda rada na predstavi puno veća, a u takvoj atmosferi ideje samo bujaju.“
I Petra Radin pojasnila je zašto su predstave koje nastaju u produkciji Tvornice lutaka posebne i originalne. Najvažniji je razlog, prema njezinu mišljenju, to što je riječ uglavnom o autorskim tekstovima:
„Ako bismo kao predložak i uzimali poznate naslove, mi bismo ih izvrnuli i obradili na naš, sada već poznat ‘tvorničarski’ način. Tako su nastale predstave ‘Grašak na zrnu kraljevne’, ‘Crvenkapica’ u kojoj je vuk vegetarijanac, ili ‘Dva praščića’. Uz podnaslov – ‘nemamo love za trećeg’. U svim predstavama glume fantastični glumci, stanemo u kombi, često čak i u auto, i možemo igrati jednako za jednog kao i za tisuću djece te u hodniku ili na pozornici HNK ili Lisinskog. Pamtim osobito postpotresne dane kad smo u Glini glumili pod snijegom i kišom na verandama, pod šatorom, na livadi. Gdje su djeca, tamo je kazalište. Djeca su doista najbolja publika jer su brutalno iskrena. Nema kod njih uvijenog ponašanja. Ako čujete žamor u publici, znajte da taj dio predstave ne valja i da morate na njemu poraditi. Često predstava tek nakon premijere i nakon desetak izvedbi postane ona prava, iza koje stojimo. Djeca su naše ogledalo, naše uho, naši sukreatori. I mi ih vjerno slušamo.“
‘Kada se prisjećamo svih gostovanja, kazališta po bolnicama za vrijeme pandemije ili pokretanja trupe nakon potresa, ostajemo zatečeni’, kaže Petra Radin
I Kovač se slaže s tim, ističe da je već klišej rečenica kako su djeca najiskrenija publika jer ti odmah daju do znanja sviđa li im se predstava ili ne. Kod njih, kaže Kovač, nema prijetvornosti i umilnog, lažnog kimanja i čestitanja te nije rijetkost da vikanjem jasno daju do znanja svoje mišljenje:
„Oni su puno življa i aktivnija publika od odraslih, što nije nužno uvijek prednost, ali daje kazalištu novu energiju koja nam je gorivo za daljnji rad. Osim predstava, često radimo i dramske i umjetničke radionice s djecom tijekom kojih mi pokušavamo biti spužve koje upijaju njihove misli, ideje, želje te ih pretačemo u zamisli za nove predstave. Djeca su istovremeno naša inspiracija, naše muze, ali i naš korektiv. I Petra i ja smo se u kazalište zaljubili kao djeca i danas pamtimo svoje prve dramske voditelje poput Vande Vilić, Elizabete Kumer, Jadranke Korde i mnogih drugih. Željeli smo dio tog duga prema našim prvim voditeljima, ali i dio te strasti i ljubavi dati i novim generacijama. Stalno slušamo o tome kako su nove generacije djece lošije od onih prijašnjih, kako stalno vise na mobitelima, kako imaju nedostatak pažnje i koncentracije, kako ih ništa ne zanima, a meni se čini da sve to nije istina i da su u pitanju pretjerivanja. Svako dijete ima neki svoj ‘ključ’ kojim se prodre do njegova srca i uma, put pomoću kojeg ga zagrijemo i zainteresiramo za kazališnu igru i sve njene blagodati. Ali da bismo to ostvarili i sami se moramo ‘naoružati’ strpljenjem i pristupati im individualno, a ne kroz neke udžbeničke šablone.“
Iako se, kad je riječ o nekim okruglim obljetnicama kao što je slučaj s ovih 20 godina Tvornice lutaka, često govori o brojkama, Petra Radin tvrdi da oni brojke – zaobilaze. Kaže da manje računaju, a više idu srcem i dušom:
„Kada se prisjećamo svih gostovanja od Sibira do Indije, Srbije, Danske i New Yorka, ludila poput Zlarinskog ljeta, kazališta po bolnicama za vrijeme pandemije ili pokretanja kazališne humanitarne trupe nakon potresa u Petrinji, malo ostajemo zatečeni. Kad smo mi to sve stigli? Prvi dan nakon potresa u Petrinji, Mario i ja smo otišli i izveli našu verziju ‘Ježeve kućice’ za djecu koja su evakuirana. Na kraju su s nama plesali i djeca i odrasli, a najbolje je bilo kad je usred predstave bio potres, Mario je djeci rekao: Ne brinite, to je medo prdnuo.
U Sibiru smo dobili nagradu za najinovativniju predstavu, bili smo dva puta, s ‘nijemom’ predstavom ‘Blago’ te s ‘Profesorom Baltazarom – put oko svijeta’. U Indiji smo imali radionice za djecu s više od tisuću klinaca i glumili na otvorenju dječjeg festivala u Mumbaiju pred bolivudskim glumcima i elitom. Sve je to kao jedan veliki san. Sjetili smo se i kako smo okupili pedesetak umjetnika za vrijeme ‘lockdowna’ i obukli se u vesele kostime i išli pjevati pred bolnice. Naš Djed Mraz Marko Hergešić je na megafon govorio doktorima da imaju zlatne ruke i zahvaljivao im. Njihovi izrazi lica ostat će mi urezani u srce za cijeli život, kao i radosna lica pokretnih bolesnika u izolaciji. Na tisuće predstava, gostovanja, oživljavanja ulica, bolnica, škola, vrtića, centara za kulturu, pučkih učilišta, kazališta, festivala i trgova, na stotine tisuća nasmijanih lica. To ne može stati u neku brojku, to ostaje kao neka toplina i prelazi s generacije na generaciju.“
Tvornica lutaka obilježit će 20 godina rada u Scenoteci, prostoru za nezavisnu scenu.
Kad su u pitanju predstave Tvornice lutaka, niz je njih s porukom o ljubavi, dobroti, osmijehu i zajedništvu, ali i pravilnoj prehrani, znanju i učenju, odrastanju, zaštiti prirode i životinja. Isto tako, u posljednje vrijeme aktualna je i predstava o bullyingu, odnosno o vršnjačkom nasilju. Kovač je pojasnio zašto su odlučili zakrenuti na ‘’ozbiljnije’’:
“Mislim da dio razloga uvođenja tih novih, ozbiljnijih tema u naš repertoar leži i u činjenici da smo i sami roditelji djece uzrasta kada takve teme postaju neizbježne. I Petrina kći i moje dvoje djece polako ulaze ili su već u višim razredima osnovne škole pa svakodnevno svjedočimo pričama na tu temu te se pokušavamo nositi s time kroz ono u što se najbolje razumijemo – kroz dramsku pedagogiju. Kažu da je kazalište ogledalo života, a mi želimo biti iskreno ogledalo, ono koje prikazuje svijet takav kakav jest, a ne kroz neke lažno ‘pozitivne’ filtere koji iskrivljuju stvarnost i guraju probleme pod tepih. Kao roditelji osjećamo tu odgovornost i u našem kazališnom pozivu jer i mi pomažemo odgajati buduće ljude i buduće gledatelje.“
Petra Radin pojašnjava da je predstava ‘’Oprosti’’ zanimljiva po tome što se u njoj ne govori o žrtvama, nego je priča prikazana iz kuta nasilnika. Postavlja pitanja ‘’Koja je njegova priča?’’, ‘’Zašto je došlo do toga?’’ I ono najbitnije, kako završavaju djeca koja buliraju:
„To su pitanja na koja dajemo odgovore nakon višegodišnjeg istraživanja i razgovora s djecom koja su prošla maloljetnički zatvor. Ponosna sam jer su sudjelovali u nastajanju ovog teksta i samim time učinili ga autentičnim. To je predstava koja mora ući u škole i doći do što više tinejdžera jer vjerujemo da itekako može utjecati na to da promijene svoje ponašanje. Dosadašnje iskustvo nam to dokazuje, učitelji, profesori i učenici, svi ostaju u suzama, bez teksta i sa željom da budu bolji ljudi. Ma kakve društvene mreže, čovjek uživo, glumac kolji diše tik uz tebe, najbolje mijenja srca.“
Mario Kovač i Petra Radin trenutačno su s Tvornicom lutaka ‘putujuće kazalište’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO
Još jedna predstava koja je drugačija od drugih koje su dosad nastajale u produkciji Tvornice lutaka jest ‘’Tesla – puni krug’’. I Kovač i Petra Radin fascinirani su životom Nikole Tesle, tragom koji je ostavio na svijet i činjenicom da je takav čovjek u svijet otišao iz malenog Smiljana. Predstava je prošle godine premijerno izvedena u New Yorku, u restoranu Delmonico’s u kojem je Tesla jeo, davao intervju i razgovarao s potencijalnim ulagačima, zatim u njegovu rodnom Smiljanu te naposljetku u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu. Tvornica lutaka i Nikola Tesla rastu zajedno, kaže Petra Radin. Suradnja se nastavlja, opet će ići u New York, ali i u Kanadu. Njihov performans govori o stvaranju, ali i o važnoj ulozi njegove majke Đuke i ličke prirode koja ga je okruživala. ‘’Mi smo donijeli malenost Smiljana u Veliku jabuku“, rekla je.
Kovač je ispričao da je dio fascinacije Teslom u njegovu slučaju vjerojatno ide i iz činjenice da je dobar dio djetinjstva proveo u Lici, u rodnom kraju njegove majke. I sama pomisao, kaže Kovač, kako je od tamo poniknuo i do svjetske slave se probio jedan Nikola Tesla, inspiracija je i poticaj za stvaranje i skretanje pažnje na tu činjenicu djeci i mladima koji, potaknuti ekranima i zaslonima, samo jauču zašto nisu rođeni u Hollywoodu ili nekom sličnom glamuroznom mjestu:
“Petra i ja smo, što zajedno što samostalno ili u drugim produkcijama, napravili desetak predstava, performansa ili hepeninga na temu Tesle, a mislim da smo tek zagrebali po površini enigme tog genijalca. Uostalom, ja upravo radim novu, plesnu predstavu o Tesli u koprodukciji Free Dance kolektiva iz Karlovca i Plesnog centra Tala iz Zagreba.“
‘Uživamo u slobodi koju možda ne bismo imali u tolikoj mjeri da smo na gradskim ili državnim jaslama. Ne želimo postati ‘subvencionirana dosada”, kaže Mario Kovač
Kad je riječ o planovima, Kovač kaže da za njih novac nije toliko bitan. Kaže da su se prije desetak godina prestali prijavljivati na natječaje za redovne potrebe u kulturi Gradskog ureda za kulturu ili Ministarstva kulture jer su ionako dobivali ‘’kikiriki’’:
„U isto vrijeme gubili smo gomilu vremena i živaca na kafkijansku papirologiju koja je postala sama sebi svrha. Uživamo u tome što smo mali i nezavisni te slobodi koju možda ne bismo imali u tolikoj mjeri da smo na gradskim ili državnim jaslama. Ne želimo da naše kazalište postane ‘subvencionirana dosada’, kako je domaće kazališne prilike svojedobno legendarno okarakterizirao naš veliki prijatelj i uzor Radovan Ivšić.“
Petra Radin zaključuje da posljednjih pet godina Tvornica lutaka nema svoj dom, odlučili su neko vrijeme biti potpuno nezavisni i preživjeti. To je njihova zajednička odluka:
„Ne kažemo da će zauvijek tako biti, ali željeli smo proći taj put. Igramo u školama, dječjim domovima, u velikim dvoranama HNK, centrima za kulturu, pučkim učilištima, drugim kazalištima, na trgovima, festivalima. S vremenom bismo voljeli imati stalnu scenu za djecu, vjerujemo da smo dugogodišnjim neprekidnim radom to zaslužili, a i publika koja nas vjerno prati sve ove godine već ima svoju djecu, neki i unuke. Što bismo trebali? Mi nismo tipovi koji kucaju i mole, vjerujemo da će se ponuda dogoditi. Zagrebačka djeca to zaslužuju.“
Objavljeno: January 26, 2025