Naslov: GOST KOLUMNIST Izborni rezultati pokazali: raste građansko nezadovoljstvo državom i politikom
Sažetak:
Možda se ljudi ne sjećaju skandala i afera, no osjećaju njihove posljedice. I da, to može voditi generiranju novih oblika političkog angažmana
„There are places I remember
All my life, though some have changed
(Ooh, ooh, ooh)
Some forever, not for better
Some have gone and some remain
(Ooh, ooh, ooh)“
„Ima mjesta kojih se sjećam
Cijeloga života, iako su se promijenila
(Ooh, ooh, ooh)
Neka zauvijek, ne nabolje
Neka su nestala, neka ostaju (Ooh, ooh, ooh)“
John Lennon
Izbori su prošli. Živjeli izbori! O njima neću. Rezultatom je sve kazano. Uostalom, nakon prvog kruga pitanje je bilo samo postotaka, razlomaka, brojeva. Dvije trećine, tri četvrtine… Zato ću se pozabaviti nečime što se provlači i kroz razne analize. Koliko narod „pamti“. Koliko su naši izbori racionalni. Koliko nas činjenice formiraju i definiraju.
Pogledajmo posljednjih deset godina, kontinuitet mandata HDZ-ovih vlada.
Sjećate li se Agrokora? Nije to bilo davno, prije sedam, osam godina. Taj skandal zaprijetio je nacionalnoj ekonomiji, tržištu, potresao cijelu zemlju. Financijske poteškoće Agrokora vodile su otkriću vrlo problematičnih poslovnih praksi. A kroz sve se provlačila bliskost trgovačkog društva bankarima, političarima, javnim osobama. Potom je Vlada krenula eskivirati postojeća zakonska rješenja i „osmišljavati“ izvanredna rješenja koja su, i sama po sebi, bila kontroverzna, možda i omogućila utjecaj i korist pojedinaca.
Ili „plinska afera“? Koliko ono plina za eurocent? Megavatsat? Možete li se prisjetiti koliko je postupaka pokrenuto zbog prevare na subvencijama? Koliko se eksponiranih javnih osoba nepripadno „okoristilo“ europskim političkim novcem? Vjetroelektrane, vinarije, tulipani, pašnjaci… Hotel na Rabu iz „Projekta Slavonija“?
Zdravstvo je „vječna tema“. Na nabavama u zdravstvu legalno se „štipa“, a kad je ono bila korupcijska afera u nabavi medicinskih i farmaceutskih proizvoda? Što vam pada na pamet? Beroš? Ja sam mislio na istragu iz 2020. godine i pojedince koji su primali mito za sklapanje ugovora s farmaceutskim dobavljačima. Ali, da, možemo i o robotskim rukama, o tome da se privatna bolnica nameće kao strateški projekt u zdravstvu, o tome koliko javnog novca ide za usluge u privatnom. Ili o nabavama stranačkih „testova“ za COVID-19 tijekom epidemije.
Obnova od potresa. Koja vam je prva asocijacija? Kašnjenje? Namještanje natječaja? Koliko će se tek „muljaža“ u izvedbi otkriti. To u godinama koje slijede. Lažnih diploma, lažnih karijera, besmisleno je i pokušavati se prisjetiti. Više ih je, zasigurno, i od lažnih branitelja.
Malo dalje u prošlosti, u devedesetima, plasiranje dinara u Bosnu i Hercegovinu, šverc oružja, financijski inženjering, prodavanje goriva ratnom neprijatelju… Ratna scenografija kriminala i korupcije bila je začetak „sjajnog“ javno-privatnog partnerstva. U kojem su pare završile u privatnim džepovima. „Ideje naše – benzin vaš.“ Sjećate se?
Skandali. Koji više nikog ne skandaliziraju. To je. Na dan-dva nas zainteresiraju, zaokupe. U razgovorima uz kavu. Potom dosade. Najlakše ih je zaboraviti uz novu aferu, prevaru, krađu, korupciju. Onu koja zbuni premijera dok ne osmisli nekakav PR-obavljivi odgovor, dovede možda do smjene ministra. No ne naruši rutinu političke elite. One koja ih producira. Ili ih omogućuje ako i ne osmišljava.
Pitam se bi li se moglo reći da korupcija i kriminal javnim novcem, društvenim utjecajem, ispadaju hrvatski gospodarski brend, model funkcioniranja društva i ekonomije. „Kupujmo hrvatsko“ možda bi trebalo preimenovati u „Kradimo od Hrvatske“. Ili „Kradimo na hrvatski (način)“. To koliko nam se stvari ponavljaju moglo bi ukazati na zaključak da lopovluk i krađa javnog nisu nešto od čega zaziremo. Ne. A to što stvari rado zaboravljamo, možda je i zbog svijesti kako kriminal, ipak, nije „higijenski“. Ne znam je li cinik onaj koji će uz slijeganje ramenima reći kako se nepotizmi, veze i protekcije, podrška utjecajne rodbine, obiteljskih prijatelja i stranačkih drugova, događaju svakoga dana. Ili samo pragmatik koji relativizira moralno čistunstvo onih koji su si skloni pomoći, preskočiti red, imati „joker zovi“ na brzom biranju. To prozivati kod drugih. Kod sebe ne.
Jesu li nam nenormalno, nezakonito, kriminalno, koruptivno postali normalno? Ili je samo stvar u tome koliko je često pa više tome ni ne posvećujemo pažnju, ne primjećujemo to? Fantastična je društvena scenografija politizacije korupcije u Hrvatskoj.
Optužbe za korupciju, propitivanje korupcijskih skandala kao srži stranačke politike, najčešće su korišten narativ u diskursu političkog i parlamentarnog sukobljavanja. Takva je javna rasprava platforma za ideološka nadmetanja. Je li korupcija rezultat amorala političke i ekonomske tranzicije ili zavjera duboke države elita bivše države? Tko krade? „Državotvorci“ i „domoljubi“? Ili oni koji Hrvatsku nikada nisu htjeli pa je sada tako ruše? Naravno, ne zbunjuje što takvi narativi ne dovode do politički „ispravnog“ ponašanja, ne produciraju ono što bi poželjna društvena zajednica trebala biti.
No ima nešto što je dugoročno i malignije za hrvatsko društvo. Nije najgore to što korupcija i politički skandali predstavljaju prepreku gospodarskom razvoju. Jer zbog njih se u Hrvatsku slabo investira, porezi i cijene su visoki: cijena koju plaćamo. No korupcija i politički kriminal sve su više izazov i političkoj stabilnosti. Jer ne samo što skandali nisu pokrenuli institucionalne promjene i unaprijedili demokratske institucije, oni su stvorili i polusvijet financijski i politički utjecajnih koji ih zlorabe i ruše. Plodno tlo za populiste i demagoge, nedemokratske izbore. I maliciozno nuđenje „jednostavnih“ rješenja koja to nisu. A zaključak da su svi isti i korumpirani samo je drugi izričaj za obeshrabrivanje uključivanja produktivnijih i drugačijih novih aktera u politiku.
I dok mediji na dnevnoj bazi dotiču temu korupcije, uz svu pozornost koju posvećuju političkim skandalima, reakcija države jest ograničena. Većina skandala ne bude istražena do kraja. Ili, pak, sudstvo ne uspijeva mnoge godine donijeti pravomoćnu odluku. Taj izostanak institucionalnog odgovora ima višestruke implikacije. Recimo, opasno je tvrditi da su sve to zaista bile koruptivne radnje ili nezakonito političko ponašanje. Jer to je utuživo. Ukazuje i na to da je i sudstvo istim „fenomenom“ zahvaćeno, probijeno. No osim što nema potrebnih promjena, ne događaju se ni pripadne sankcije koje bi spriječile ponavljanje incidenata. Onih koji su više praksa no incidenti.
Što sad, ima li što pozitivno? Ima. Da. Raste građansko nezadovoljstvo državom i politikom. Pogledajte Milanovićev izborni rezultat. Nije on (samo) Milanovićev, to je rezultat nezadovoljstva u društvu koje sve više osjeća egzistencijalnu ugroženost slabim primanjima i dohocima, inflacijom, i društvenu nesigurnost lošim javnim uslugama. Onih zbog kojih država postoji. Možda se ljudi ne sjećaju skandala i afera, no osjećaju njihove posljedice. I da, to može voditi generiranju novih oblika političkog angažmana. Građanskog, aktivističkog. Jer onaj institucionalni, opozicijski, parlamentarni ne daje učinka. Antikorupcijski diskurs javnosti već se sada razvidi u hrabrosti zviždača koji razotkrivaju percipiranu nepravdu. Nekad je to bila Ankica Lepej, sada Adrijana Cvrtila, Maja Đerek, da spomenem najeksponiranije. Beskompromisnost, nekalkuliranje, to što ih se ne može kupiti ni potkupiti, uz nereagiranje državnih institucija na slučajeve korupcije, u društvu će osporiti korumpiranu i nesposobnu elitu na vlasti. Prije ili kasnije nametnuta će pitanja o legitimnosti političkog statusa vlasti izazvati promjene. Onih koji su na vlasti. Ali i načina na koji se vlast obnaša.
No dok se to ne dogodi, živjet ćemo košarkaški napad. Jer upravo to obilježava Hrvatsku. Sjećanje koje toliko traje. 24 sekunde. Zaboravljamo sve afere. Zanemarujemo sve skandale. Korupcija, kriminal, nepotizam vrlo se brzo izgube u zapećku zaborava. Pa se i ponavljaju. Jer nenaučene lekcije vode opetovanim pogreškama. Ne zaboravite to. Još 23, 22, 21 sekunda… 18, 17… Do novog skandala.
Za kraj, da budem slikovit. A praktično jasan. I ovi posljednji izbori poslužili su „zaboravu“. Neproduktivnost i besmislenost izbornih rasprava poslužile su da onu zadnju, zdravstvenu, Beroševu aferu prekriju „ruzmarin, snjegovi i šaš“. Sjećate li je se? Možda više ne. Ali je osjećate. I osjećat ćete.
Objavljeno: January 18, 2025