Naslov: ŽELJKO STIPIĆ: ‘Postoji zapovjedna odgovornost i ministra Fuchsa i Tomaševića za ubojstvo u OŠ Prečko’
Sažetak:
Željko Stipić, dugogodišnji predsjednik sindikata Preporod koji je s još dva obrazovna sindikata organizirao mirni mimohod ‘Za sigurnu školu’ povodom tragedije u osnovnoj školi u Prečkom, govori o sigurnosnim propustima u školama i proziva odgovorne osobe
Prošloga ponedjeljka tri obrazovna sindikata – Preporod, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama i Sindikat hrvatskih učitelja – organizirala su mirni mimohod „Za sigurnu školu“ zbog ubojstva jednog i višestrukog ranjavanja nekoliko učenika prvog razreda i njihove učiteljice u OŠ Prečko 20. prosinca. Unatoč hladnoći i jakom vjetru, mimohodu je, prema procjeni predsjednika sindikata Preporod Željka Stipića, prisustvovalo između 10 i 15 tisuća ljudi. Tim povodom smo o sigurnosti u školama i drugim temama razgovarali s profesorom hrvatskog jezika Željkom Stipićem, koji je već 19 godina na čelu Preporoda.
NACIONAL: Rekli ste da već 20 godina upozoravate na potrebu za stvaranjem sigurnosti u školama, ali vas sustavno ignoriraju. Kada ste i koliko puta na to upozoravali, zašto vas se ignoriralo?
Iako je pokušaja upozoravanja na ovaj problem bilo i ranije, prvi put sam o problemu nesigurnosti u školama, s ostalim sindikatima, javno progovorio još 2005. godine. Povod je bio taj što je na nastavnicu u zagrebačkoj prometnoj školi tijekom sata nasrnuo učenik i ozlijedio joj glavu metalnom šipkom kamionskog mjenjača. Nastavnica je zadobila tešku frakturu lubanje i nije se u preostalih nekoliko godina, koliko je još radila, uspjela oporaviti. U Makarskoj je 2006. učenik nožem teško ozlijedio svoga nastavnika, za što je nekoliko mjeseci kasnije dobio uvjetnu kaznu. U 2007. u školama je evidentirano 2265 nasilnih događaja, a 55 učenika kažnjeno je zbog nasilja izbacivanjem iz škole. Godine su prolazile, a crna statistika glede nasilja u školama bivala je sve gora. U jednom trenutku vladajući su se dosjetili „rješenja“: prestalo se s podacima o nasilju izlaziti u javnost. Prosvjetne administracije su protiv nasilja u školama njegovale tzv. ekscesni pristup. Samo dok bi zanimanje javnosti za slučaj trajalo, napadnutima bi se pružala psihološka pomoć i najavljivalo odlučne korake u borbi protiv nasilja.
‘Previše je u izjavama ministra Fuchsa o rješenjima za poboljšanje sigurnosti naših škola bilo nesnalaženja i nedovoljnog promišljanja, primjerice, da se škole nisu zaključavale jer se svi roditelji nisu složili’
NACIONAL: Jeste li nakon 3. svibnja 2023. odnosno ubojstava u školi u Beogradu koje je počinio četrnaestogodišnjak, upozoravali opet ministra Fuchsa na veliki problem nesigurnosti u hrvatskim školama?
Mi iz sindikata nismo isključivali mogućnost da se nešto slično dogodi u nekoj od naših škola. Više se od nas čulo ministra i one koji su javnost uvjeravali da su naše škole sigurnije od onih u susjednim državama i da se slučaj poput onoga u OŠ Vladislava Ribnikara kod nas ne može dogoditi. Zanimljivo je da taj povod prosvjetne vlasti nisu iskoristile da pokrenu dijalog sa školskim sindikatima o pitanju sigurnosne situacije u školama.
NACIONAL: Je li, po vama, netko nakon tragedije u OŠ Prečko trebao politički odgovarati? Je li ministar Fuchs trebao, u najmanju ruku, dati mandat na raspolaganje? Što je s gradonačelnikom Tomaševićem, imajući u vidu da je Grad osnivač škola i da je Psihijatrijska bolnica Sveti Ivan gradska ustanova?
Je li netko unutar škole konkretno zakazao u ovoj situaciji, rasvijetlit će se valjda u samoj istrazi. Što se tiče ministra Fuchsa, očekivao sam već u petak 20. prosinca da će ponuditi mandat na raspolaganje, no to se nije dogodilo. Jasno je da nijedan ministar ne može znati kakva je brava na nekoj školi i ima li tamo odgovorne osobe, ali postoji nešto što se zove zapovjedna odgovornost, a više je onih koji je snose. Prvi dio lanca zapovjedne odgovornosti odnosi se na gradsku vlast jer je Zagreb osnivač ustanove u kojoj se tragedija dogodila. Pročelnik zadužen za obrazovanje i njemu nadređeni gradonačelnik Tomašević zapovjedno su najodgovornije osobe. Drugi lanac zapovjedne odgovornosti završava s resornim ministrom. Previše je u izjavama ministra Fuchsa o rješenjima za poboljšanje sigurnosti naših škola bilo nesnalaženja i nedovoljnog promišljanja, primjerice, u izjavi da prije škole nisu bile zaključane jer se nisu svi roditelji s time složili. Zanima me oko kojeg bi se to rješenja svi roditelji složili. Iz manje-više svih ministrovih izjava proizlazi pasatizam. Letargiju mi je teško razumjeti, a još teže prihvatiti. Političari mandate, u nekom mom svemiru, dobivaju za rješavanje konkretnih problema. Ako sve više umanjujemo svoju ulogu i na značaju dajemo višoj sili, onda počinjemo sličiti kmetovima iz Krležinih „Balada“ koji svoju bespomoćnost, kao posljedicu stalnih uspjeha osmanlijskih osvajača, iskazuju poštapalicom: „Pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.“
‘Trajno se negdje pogubio osnovni postulat povezan s ocjenjivanjem koji glasi: ako su svi odlični, onda zapravo nitko nije odličan’, kaže profesor Željko Stipić koji je 19 godina na čelu Preporoda. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO
NACIONAL: Sigurnost u školama je apsolutni prioritet, to je najmanje što se može učiniti, ali to, dakako, ne isključuje prevenciju nasilja, brigu za mentalno zdravlje djece i drugih itd. No koliko daleko treba ići, što nam sve treba da škole, ali i vrtići, postanu što je moguće sigurniji?
Svoditi problem sigurnosti u školama na problem brava ili zaštitara, predstavlja minoriziranje samog problema. Borba za sigurniju, ne sigurnu nego sigurniju školu, Sizifov je posao. Što je nasilja u nekoj zemlji više, to su veće šanse da ono dopre i u same škole. Nakon strahote u OŠ Prečko najviše se lome koplja oko toga trebaju li nam zaštitari u školama i ako trebaju, koja će njima sve sredstva odvraćanja biti na raspolaganju. Neki idu tako daleko da govore kako bi se trebalo raditi o policajcu i pedagogu u istoj osobi. Ma koliko se trudio razumjeti argumente koji stoje iza ovih prijedloga, teško mi se oteti dojmu da je pristup uglavnom, iako možda dobronamjeran, uglavnom površan. Kao što nije normalno da nam se u škole ulazi bez ikakve provjere, tako nije ni normalno, a ja bih dodao niti izvedivo, da škole postanu nedostupna mjesta svima onima koji u njih trebaju i moraju dolaziti.
NACIONAL: Ova škola je bila doslovno potpuno otvorena, u nju je mogao ući tko je i kada htio. Kako je to uopće moguće i je li ta škola izuzetak u odnosu na druge škole u Zagrebu ili je to postalo pravilo? Kada su i zašto škole postale otvorene ustanove u kojima nitko ne dežura?
Svih ovih godina ulazio sam kao „stranac“ u zaista veliki broj škola. Negdje me na ulazu ne bi dočekao nitko osim učenika, negdje bi me spremačice sprovele do zbornice, negdje bi pored ulaznih vrata stajao domar. Jedva da se mogu sjetiti da su me u nekoj od škola dočekala zaključana vrata. Prva je situacija bila daleko najčešća. Istragom će se vjerojatno utvrditi je li postojao netko tko je napadača u OŠ Prečko trebao spriječiti i je li on uopće bio dorastao takvu zadatku. Po pitanju sigurnosti zagrebačkih škola situacija se razlikuje od škole do škole. Već sama ta činjenica ukazuje na zaključak da osnivač nije i ne može biti „nevin“ u cijelom tom slučaju. Osnivač će za tu situaciju opravdanje pokušati pronaći u velikom broju ustanova. Može li olakotna okolnost biti što zagrebačka gradska vlast skrbi o 252 ustanove na čak 415 različitih lokacija?
‘Dezavuiranju učiteljskog i nastavničkog autoriteta svjedočimo desetljećima. Kada se u roditeljsku svemoć i učiteljsku nemoć jednom uvjeri učenik, u vodu padaju sve lekcije o poštenom radu’
NACIONAL: Čini li se i vama da je roditeljski autoritet nadvladao, ako ne i istisnuo učiteljski, kako je došlo do toga da roditelji imaju takvu moć? Kada sam ja išla u školu, roditelji nisu imali svakodnevni pristup imenicima, nisu u toj mjeri bili uključeni u učenje s djecom i fiksirani na ocjene, kriteriji su u obrazovanju bili viši, nije bilo tako lako imati odlične ocjene. Danas je upitno, ispravite me ako griješim, možete li upisati neke gimnazije bez dodatnih bodova.
Dezavuiranju učiteljskog i nastavničkog autoriteta svjedočimo desetljećima. U učiteljski posao, poput nogometa, svi se bolje razumiju od onih koji su odabrali da im to bude profesija. Učiteljski autoritet potkopava se s različitih strana. Sve započinje u samoj školi, ali ako se „učitelja ne uspije dovesti u red“, pripomoć stiže od savjetnika, inspektora i koga sve ne. To je otišlo tako daleko da se npr. poništavaju zaključene ocjene. Roditelj, osobito ako je iz redova tzv. utjecajnih roditelja, u školi može sve. On može poništiti odgojnu mjeru izrečenu učeniku, može opravdati bezrazložnu dugotrajnu odsutnost učenika s nastave, može neprolaznu ocjenu pretvoriti u prolaznu, ali i povisiti svaku ocjenu. Kada se u roditeljsku svemoć i učiteljsku nemoć jednom uvjeri učenik, u vodu padaju sve lekcije o poštenom radu, o trudu kao pretpostavci uspjeha u životu. Epidemija odlikaša jedna je od posljedica svega toga. Trajno se negdje pogubio osnovni postulat povezan s ocjenjivanjem, koji glasi: Ako su svi odlični, onda zapravo nitko nije odličan. Točno je da je danas sve više gimnazija koje ne možete upisati čak ni ako ste iz osnovne škole izašli samo s odličnim ocjenama. A koje su „rješenje“ prosvjetni vlastodršci pronašli za taj problem? Dodatne bodove. Nakaradu smo nadogradili nakaradom i mislimo da je to rješenje. Ministri obrazovanja se mijenjaju, a škole su nam sve lošije i lošije.
NACIONAL: Kad smo kod toga, nije li to pretjerano roditeljsko uplitanje u školu i ocjene, pri čemu neki ne vide svoje dijete kao osobu nego su fokusirani na svoju ambiciju u vezi tog djeteta, jedan od uzroka stvaranja širih individualnih i društvenih patologija? Dječak koji je ubio učenike i portira u Beogradu nedavno je rekao, ali uzmimo to ipak donekle s rezervom jer je on dovoljno inteligentan da zna što treba reći, da ga je majka uvijek tjerala da bude najbolji i ljutila se kada nije bio.
Roditelji su, pokušajmo i njih razumjeti, u stanovitom rascjepu. S jedne strane sve manje i manje vremena imaju za bavljenje svojim djetetom. Od najranije djetetove dobi roditelji sve više toga što je povezano s odgojem i obrazovanjem prvo dijele s nekim drugim, a potom ih taj drugi sve više zamjenjuje. S druge strane, živimo u vremenima diktature izvrsnosti. S raznih strana plasira nam se opasna predodžba da u ovom svijetu mjesta ima samo za one najbolje. A škola predstavlja mrjestilište izvrsnosti. Nije važno radi li se pritom o stvarno najboljima ili onima koji se među te najbolje žele „prošvercati“. Učenikov neuspjeh ili nešto sporiji uspjeh, roditelji doživljavaju kao neispunjavanje svoje roditeljske uloge. Iz aviona je vidljivo da se radi o sve dubljoj društvenoj patologiji. Nažalost, sve više je onih koji pred time zatvaraju oči.
Objavljeno: January 3, 2025
