Naslov: Četiri psihologinje govore kako pomoći djeci iz škole Prečko: ‘Upili su sve slike, mirise, zvukove, glasove jezivog događaja‘
Sažetak: Jedno istraživanje kaže da među djecom i mladima svaki četvrti doživi barem jedan traumatski događaj do 16. godine. Najčešće su oni vezani uz zlostavljanje i zanemarivanje, svjedočenje obiteljskom nasilju ili nakon prirodnih katastrofa i ratnih zbivanja. U Hrvatskoj, zadnje istraživanje koje je provedeno među mladima još prije 15 godina bilježi malo drugačije rezultate: 15 posto mladih Hrvata, kaže istraživanje, bilo je u svom životu izloženo zlostavljanju, emocionalnom, fizičkom ili spolnom, te nasilju u obitelji, ukratko, psihički stresnim događajima ili događajima u kojima je život ugrožen.
Pitanje dječjih trauma – kako točno neki traumatski događaj nastaje, kako pogađa djecu i mlade, kako se oni s time nose, kako izgleda liječenje i koliko traje – nanovo se aktualiziralo nakon prošlotjedne tragedije u Osnovnoj školi Prečko kada je 19-godišnji mladić nožem ozlijedio sedmero ljudi, pri čemu je usmrtio jednog učenika te ozlijedio troje djece i razrednu učiteljicu.
Budući da su, prema dostupnim informacijama, tom činu svjedočila najmanje dva razreda, procjenjuje se oko 50 učenika prvog i osmog razreda, razgovarali smo s četiri domaće psihologinje i stručnjakinje za dječje traume – Gordanom Kuterovac Jagodić, Hanom Hrpkom, Brunom Profacom i Ivanom Ćosić Pregrad – ispitujući kakve posljedice takva velika traumatska iskustva mogu imati na živote djece. Konkretnije, zanimalo nas je što sada čeka školarce koji su tome bili izloženi, kao i njihove roditelje, kako bi se iskustva tih trauma mogla manifestirati i na što pritom trebaju pripaziti roditelji, učitelji i psiholozi kako bi djeci pružili odgovarajuću podršku.
– Kada imate takve ljudski uzrokovane napade, za razliku od prirodnih katastrofa koje ne biraju žrtve, oporavak se komplicira jer se dijete pita ‘zašto baš ja‘ i prolazi kroz proces depersonalizacije i dehumanizacije – objašnjava na početku psihologinja Gordana Kuterovac Jagodić, predstojnica Katedre za razvojnu psihologiju s Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Takva traumatska situacija tipično u mozgu djeteta ostaje zabilježena kao “spori film”.
– Dijete bilježi sve senzacije tog događaja, kao slike, mirise, zvukove, glasove, čak i taktilni osjećaj. Naravno, trauma se rađa i jača je čim si bliže napadaču ili ako si neposredna žrtva. Tada je moguće da se iste senzacije kasnije vraćaju kao flashbackovi – priča.
Gordana Kuterovac Jagodić
Tomislav Krišto/Cropix
Međutim, dijete ne mora odmah pokazati znakove traume. To se može manifestirati za nekoliko dana, tjedana, čak mjeseci. Ti simptomi uključuju: vraćanje osjećaja, misli i podražaja iz traumatične situacije, izbjegavanje situacija i mjesta (primjerice, škole, nastave), promjene raspoloženja, nesanica, noćne more ili pak previše spavanja, osjećaj krivnje, plač, trzanje, oprez na svaki šum, regresija u ponašanju (primjerice, da dijete opet želi spavati s roditeljima u krevetu), nemogućnost koncentracije, učenja i pamćenja, kao i to da više ne mogu naći užitak u aktivnostima koje su ih donedavno veselile.
– Roditelji mogu najjasnije primijetiti ako će djetetu pažnja biti narušena, ako se teško fokusira ili opetovano ispituje o smislu toga što radi. Očekivano, dijete više ne vidi smisao u školi nakon takvog događaja jer je u ‘survivor modu‘ – govori.
Ispravan je odgovor na to pokušati osjećaje djeteta vratiti na prihvatljivu razinu, dodaje.Tu je važna uloga roditelja i psihologa da, konkretno, djetetu ponude jasan fiksni narativ priče, da dijete zna čitavu sliku, umjesto da ima zbrku u glavi od komadića informacija i glasina.
– Nemojte ih tražiti da to zaborave, to je nonsens, njima je to sada u glavi non-stop, sada ih morate saslušati ako o tome žele pričati – savjetuje psihologinja.
Prema nekim istraživanjima, u svim slučajevima traumatskih događaja, 20 do 25 posto ljudi kasnije razvije teže poremećaje kao posttraumatski poremećaj ili depresiju. Kuterovac Jagodić kaže da se, nažalost, boji da bi kod dijela djece iz škole to mogla biti mogućnost. Na pitanje ima li tu razlike u dobi djeteta, odnosno, da je mlađima traumu lakše prebroditi nego starijima, Kuterovac Jagodić odgovara jasno – ne. Kako kaže, najopasnije je misliti da su to mala djeca i da će oni cijelu situaciju brzo zaboraviti.
– Imate slučajeve djeteta od tri godine koje je proživjeli neki traumatski događaj, a možda ga se uopće ni ne sjeća, ali mu je to promijenilo kemiju mozga – veli.
Inače, Kuterovac Jagodić se prvi put ozbiljnije bavila dječjim traumama nakon Domovinskog rata kada je radila s djecom iz Vukovara. Tu je prvi put, kaže, vidjela kako djeca proživljavaju taj “film”, posebno ona koja su svjedočila stradanju svojih roditelja. Pritom, situacija je rata i školskog napada u Prečkom donekle usporediva: u oba slučaja to je događaj u kojem svatko može biti žrtva i svatko se boji za svoj život i život drugog.
– Sada je važno da se s djecom ni na čemu ne inzistira. Ne bi ih trebalo prenaglo vraćati u nastavni sadržaj, nego polako privikavati na samo mjesto, školu, koja im je sada također izvor traumatskog iskustva. Dovoljan je pomak za početak da u školi mogu izdržati cijeli dan – kaže.
Međutim, kako će trauma na kraju utjecati na dijete i odrastanje, hoće li razviti neki oblik posttraumatskog poremećaja, ovisi o brojnim faktorima. Najprije, njegove individualne karakteristike, spol, kao i prijašnje teškoće.
– U ovoj konkretnoj situaciji, recimo, možemo očekivati da će dječacima u razredu biti teže jer se lakše identificiraju s ubijenim dječakom, a sigurno će biti još teže onima koji su žrtvi bili bliski prijatelji – tumači Kuterovac Jagodić.
Bruna Profaca, psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
/Poliklinika Za Zaštitu Djece I Mladih Grada Zagreba
No, tu su i drugi faktori koji utječu na potencijalni razvoj PTSP-a, a nemaju veze s pojedinim djetetom. Bruna Profaca, klinička psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, ističe tri takva: prvo, intenzitet događaja, drugo, je li dijete dobilo psihološku prvu pomoć, treće, je li imao podršku obitelji i zajednice. Naime, psihološka prva pomoć, kako kaže, je najčešće psihološka krizna intervencija nakon traumatskog događaja, a pruža je tim za psihološke krizne intervencije.
– To je važan preventivni postupak koji može pomoći da ne dođe do razvoja posttraumatske simptomatologije. Cilj je stabilizirati dijete, dati podršku da osjeća potpuno normalne stvari, iako u nenormalnoj situaciji – govori.
S druge strane, Profaca izdvaja i dvije reakcije koje djetetu ne pomažu. Prva, da o cijelom događaju šutimo kao da se nije dogodio, a druga da dijete preplavljujemo detaljima o kojima sam nije imao. Kako kaže, situaciju u školi u Prečkom je “intenzivno i zastrašujuće traumatsko iskustvo”.
– Nije cilj da se to iskustvo zaboravi, ali da se nauči živjeti. Nakon preventivne psihološke pomoći jedan dio djece će sigurno morati nastaviti tretman kod psihologa da traumu smjeste u kontinuitet života i da im više ne izaziva psihičke patnje. To je kao ožiljak, iako više ne boli, uvijek podsjeća – navodi.
Budući da će jedan dio djece koja su svjedočila tragediji u školi morati nastaviti terapiju, zanimalo nas je kako točno izgleda tretman za dijete i koliko traje. Profaca kaže da se psiholog tu uvijek prilagođava djetetu.
– Cilj je da se taj traumatično događaj proradi i integrira u životno iskustvo. Sad, što je dijete mlađe, to će mu biti teže artikulirati svoje misli i osjećaje. Zato se primjenjuju različite tehnike, neka djeca vole crtati, neka vole pričati, a oporavak uvijek traje dulje nego što bismo to željeli – kaže.
Kako procjenjuje, takav tretman može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, a dijete iz njega može izaći drugačije. Konkretnije, može doći do promjene svjetonazora, primjerice, da dijete nakon iskustva koje je dovelo do negativne slike svijeta sada usvoji realističniji pogled na svijet.
Dodaje pritom i da je jako važna uloga roditelja o kojima se malo govori. Naime, i roditelji nose traumu, nose osjećaj krivnje da dijete nisu zaštitili ili da ne znaju kako bi mu pomogli.
– Roditelj mora dobiti podršku za sebe da bi bio podrška za dijete. Ako roditelj osjeća da ne može biti podrška djetetu, da ne može o tome razgovarati, apeliram da se i sam obrati stručnjacima i psiholozima – savjetuje.
Hana Hrpka, profesorica psihologije
Biljana Blivajs/Cropix
Detaljnije o tretmanu koji djeca s traumama prolaze kod psihologa, za Jutarnji je ispričala psihologinja Hana Hrpka, predsjednica Hrabrog telefona. Jedna od tehnika u tretmanu djeteta nakon traume, kako ističe, može biti kognitivno bihevioralna terapija s fokusom na traumu. Riječ je o terapiji u okviru koje se radi na proživljavanju tog događaja, ali i na tehnikama opuštanja i regulacije reakcija.
– Ideja je više puta prepričati tu priču kako bi se za početak spriječile intenzivne tjelesne reakcije. Kao, trzanje, nemir ili preplavljenost. Dijete se onda desenzibilizira na trigere koje veže uz traumu, kao zvono u školi, glasovi i mirisi. Dijete to, naravno, nikada neće zaboraviti, ali će se naučiti s time nositi – govori.
Osim toga, neki konkretni dijelovi tretmana kod psihologa uključuju i tehnike relaksacije, tehnike disanja i Mindfulness. Upozorava pritom da je simptome traume kod djeteta opasno ignorirati jer mogu dovesti do ozbiljnih posljedica: depresije, PTSP-a i problema mentalnog zdravlja. Na pitanje na koje bi stvari roditelji trebali obratiti pažnju, Hrpka odgovara da je nekoliko ključnih.
– Primijetit ćete promjene raspoloženja, plačljivost, razdražljivost, ali to mogu biti i fizičke tegobe, kao bol u trbuhu, glavobolje, nedostatak apetita ili nemogućnost kontrole obavljanja nužde – nabraja Hrpka.
S druge strane, da postoje razlike između mlađe i starije djece, ističe klinička psihologinja Ivana Ćosić Pregrad, iz Zagrebačkog psihološkog društva. Kako kaže, kod mlađe djece roditelji će, recimo, primijetiti repetitivnu igru i ponavljanje dijelova traumatskog događaja u toj igri, a starija djeca mogu govoriti o intruzivnim slikama traumatskog događaja. Osim toga, Ćosić Pregrad naglašava da u adresiranju traume nema prave ili pogrešne reakcije djeteta.
Ivana Ćosić Pregrad
Davor Pongračić/Cropix
– Neka djeca će imati veću potrebu za razgovorom i stalno prepričavanje ili tražiti društvo, dok će neki izbjegavati osjećaje i razgovore o traumatskom iskustvo, povlačiti se ili pokazivati regresivna ponašanja poput straha od mraka, traženja spavanja s roditeljima, tepanje i slično. To su, kako mi psiholozi kažemo, normalne reakcije na nenormalne događaje i okolnosti. Mogu se javiti odmah nakon traumatskog iskustva, ali i nekoliko tjedana ili mjeseci kasnije i mogu trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci – navodi.
Upozorava i na čestu pogrešnu percepciju roditelja i odraslih da podcjenjuju intenzitet i trajanje stresnih i traumatskih reakcija kod djece. To se čuje u rečenicama da djeca “ionako ništa ne razumiju”, a za starije tinejdžere da “su veliki i onako sve znaju”.
– Djeca i mladi, osim što su i sami pogođeni događajem, snažno ovisni o reakcijama roditelja i važnih odraslih koji o njima brinu. Djeca su svjesna promjena oko njih, a vide jesu li odrasli tužni ili uznemireni. Istraživanja pokazuju da uključenost roditelja u tretmansku podršku djeci i osnaživanje roditelja kao primarnih pomagača djeci nakon teških događaja vežemo sa smanjenjem simptoma posttraumatskih reakcija, anksioznosti i depresivnosti kod djece i njihovom boljom prilagodbom – priča psihologinja.
Tako, recimo, djeca koja imaju tople i prisutne roditelje, učitelje i druge bliske osobe, s kojima mogu razgovarati o onome što se dogodilo, a ovi prihvaćaju njihove osjećaje i reakcije te ih normaliziraju, brže će i uspješnije uklopiti traumatsko iskustvo u svoju životnu priču. Taj je proces, dodaje Ćosić Pregrad, često vrlo bolan i intenzivan, ali kroz tretman i normalizaciju sam zastrašujući događaj polako prestaje biti sveprisutan u našoj svakodnevici i dobiva svoje mjesto u našem životnom iskustvu.
– Preduvjet za početak tretmana jest da je dijete na sigurnom, okruženo s ljudima koji su sigurni. Važno je znati da “biti siguran” i “osjećati se sigurno” nije isto. Nakon što odrasli u djetetovoj okolini poduzmu korake zaštite i njihovo okruženje učine sigurnim, potrebno je vrijeme, puno strpljenja, brižnosti, razumijevanja, prihvaćanja i podrške odraslih da se djeca zaista i osjećaju sigurno – zaključuje.
Objavljeno: 29 prosinca, 2024